LZMK

Filmska enciklopedija

KOMPOZICIJA KADRA Filmska traka traži dalje ...

KOMPOZICIJA KADRA, također kompozicija filmske slike, jedan od parametara kadra, analogno definiciji kompozicije slikarskoga djela, raspored prostornih, odn. vizualnih komponenti u pojedinom dijelu filma — kadrovima ili njihovim dijelovima. Tvore je svi sastojci snimljenog prostora — prikazana tijela (živa bića i predmeti, pa stoga često koincidira s mizanscenskim rasporedom) i površine, tj. statične ili dinamične relacije njihovih vizualnih atributa — kontura, boja i ploha. Premda se svaki raspored unutar kadra naziva kompozicijom, ona je osobito uočljiva i ustanovljiva kada se zamjećuje neka pravilnost i intencionalnost ustrojstva njezinih komponenti, osobito raspored kakav se u zbilji rjeđe pojavljuje. Najčešće se to odnosi na svojstva geom. naravi, kad je kompozicijski »lik« u jasnom suodnosu s rubovima slike (platna) i kad dijelovi slike funkcioniraju kao »lik« na pozadini (sveukupni prostor snimke koji djeluje kao puka podloga tom liku, gotovo »neutralno«). Tako, poznate su, kao i u slikarstvu i statičnoj fotografiji (s kojima film dijeli neke dvodimenzionalne prostorne karakteristike), horizontalna, vertikalna, dijagonalna kompozicija, pa trokut, četvorokut, krug, oblik slova L ili S itd. Osnovne funkcije kompozicije u film. djelu su retoričke (usmjerenje pozornosti na neki, kompozicijom jasno istaknuti dio prizora) te najopćenitije estetske prirode (vizualni sklad, dojam ravnoteže, doživljaj »lijepoga«), a s njima u vezi jest i potencijalna simbolička vrijednost prostora ili radnje koji su istaknuti nekom uočljivom kompozicijskom shemom. Od posebnih tipova kompozicije, premda njihova funkcija uvijek ovisi i o interakciji s ostalim parametrima kadra i sadržajnim kontekstom prizora, horizontalna kompozicija najčešće služi izražaju čvrstoće, mirnoće, stabilnosti, sigurnosti; vertikalna kompozicija stvaranju osjećaja nadmoćnosti, veličine, dostojanstva; dijagonalna kompozicija ističe, pak, dinamičnost, ali i labilnost; trokutom (kao i četvorokutom i krugom) zna se izraziti dovršenost, konačnost, maksimalna stabilnost. U filmu, različito od kompozicije lik. djela i statične fotografije, treba razlikovati i statičnu kompoziciju (nepromjenljivu u većem dijelu kadra ili čak u nizu kadrova) od dinamične, onakve kakva ne postoji u slikarstvu i statičnoj fotografiji, u procesu nastajanja i nestajanja, kao i mijenâ tipova kompozicije. Budući da film bilježi (trodimenzionalni) zbiljski prostor, u kojem raspored sastojaka zavisi o trenutačnoj poziciji promatrača, statične kompozicije u načelu su uočljivije, potencijalno imaju veću simboličku vrijednost, učestalije su u stiliziranijim filmovima, a znaju usporavati i ritam radnje. Dinamična kompozicija u načelu djeluje životnije, njome se stvara osjećaj očekivanja, iznenađenje i napetost, a može pridonijeti i doživljaju kaotičnosti, nesigurnosti, te nagovještaju nadolazećeg iznenađenja i obrata u razvoju radnje.

Kompoziciju kadra određuju najčešće zajedno snimatelj i redatelj: imajući u vidu sadržaj kadra i njegovu funkciju u cjelini djela, oni utvrđuju karakter mizanscene, kut snimanja, plan, stanje kamere, izgradnju svjetla u kadru, objektiv, kolorističke odlike kadra — dakle sve komponente koje sudjeluju i u tvorbi kompozicije. Prije svega ima se na umu da se u film. prizoru kompozicija najčešće mijenja i da se javljaju mnoge poteškoće kod komponiranja kadra kao cjeline. Tako, kod pomaka kamere, kompozicijski sklad moguće je kontrolirati jedino na početku i završetku pokreta kamere; kad je potrebno da kadar odlikuje sklad bojâ, može ga ostvariti praktično samo jedna pozicija kamere (jer čim se ona pomakne, sklad se lako naruši). Također, za snimatelja velik problem predstavlja (i iziskuje veliku umješnost) zahtjev za održavanjem nekoga kompozicijskog obrasca u više uzastopnih kadrova, odn. kad se želi uspostaviti njihov fotogr. → kontinuitet. Od velikog značenja za stvaranje kompozicije kadra su i → proporcije filmske slike; smatra se da je za komponiranje najpogodniji (i najspretniji) format 1 : 1,66, jer je najbliži formuli zlatnoga reza. Da bi se komponirao kadar i donekle održao kontinuitet kompozicije, snimatelji se pridržavaju i određenih pravila. Uz pravilo generalnog pravca pokreta i pravilo pravca pogleda, odn. rampe (→ montaža), najvažnija su pravilo prostora gledanja i pravilo zone visine očiju. S obzirom na pravilo prostora gledanja, snimajući osobu čiji je pogled usmjeren lijevo ili desno u neki prostor izvan kadra (rubova platna), ostavlja se odgovarajući (lijevi ili desni) prostor gledanja koji zauzima približno dvije trećine kadra, a koji djeluje kao prostor preko kojega »prelazi« pogled snimljene osobe. S obzirom na zonu visine očiju, ako se snima čovjek (neovisno o planu u kojem je snimljen), kadar se komponira tako da su njegove oči uvijek smještene u drugoj horizontalnoj četvrtini kadra (gledano odozgo); time se zadovoljava psihol. potreba za ravnotežom i sigurnošću u prikazivanju čovjeka u realnom prostoru, kao i kontinuitet u nizu uzastopnih kadrova u kojima se on pojavljuje.

K. Mik


Citiranje:
KOMPOZICIJA KADRA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 16.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=2757>.

kratice i simboli