KOMEDIJA

KOMEDIJA, film. žanr i skupina žanrova; označava raznoliku i fleksibilnu strukturu, kult. konvenciju tematski, društveno i psihologijski odredivih srodnosti, što se raspoznaju u odnosima između grupa filmova i kultura u kojima su filmovi stvarani te kultura u kojima se ti filmovi prikazuju, sa zajedničkom odlikom da potiču smijeh. Očekivanja gledateljâ, njihove navike i ukusi važan su činitelj žanra film. komedije, kao i relativno stalno prisustvo arhetipskih motiva igre, raskoraka između želja i zbiljskih mogućnosti, uživanja u anarhičnom neredu i rasapu važećih normi, te razotkrivanja i prikrivanja nesavršenstva ljudske prirode. Oblici žanra film. komedije proistječu iz teh., izvedbenih i estetičkih osobina film. medija i poetike komičnoga. Neki prizor je komičan kada istovremeno pripada dvjema serijama zbivanja koje su potpuno neovisne i mogu se u isti mah protumačiti s dva različita aspekta. Razilaženje osjećaja i opažanja pretpostavka je za uživanje u komičnome. Neka tumačenja komičkoga izvor komike vide u automatizmu, u tomu što živo biće odstupa od izvjesnih pravila i ponaša se kao mehaničko. Psihoanalitičke pak tvrdnje o komici svode se na energetsko razrješenje, uštedu trošenja energije — dobitak uživanja u komičnome odgovara ušteđenoj psih. energiji. Komičko izaziva katarzu, to jest pokušaj vraćanja u »hipotetički raj izgubljena djetinjstva«.

Komično na filmu često je nešto prekomjerno, uvećano ili umanjeno, fizički i vizualno predočeno kao otklon od vjerojatnosti i standarda svakodnevnog života; zbog toga, u mnogim slučajevima fiz. izgled glumaca presudan je u komičnim učincima na gledatelje. Film. komika zasniva se i na promatranju karakteristikâ ponašanja ljudi, lokalno-etničkih obilježja, pripadnosti klasi, profesionalnom udruženju, starosnoj dobi, bračnom statusu, verbalno-konverzacijskih osobina (način govora, igre riječima i dosjetke, govorne mane, retorika neke epohe i sl.). Za komiku filma osobito je značajna uporaba film. izražajnih sredstava i postupaka poput fototeh. trikova, montaže, pokreta kamere, kadriranja, posebno u nij. filmu, kada se komično poistovjećivalo s ukupnom medijskom izražajnošću. Vizualni i fiz. → gegovi (strke, padovi, kretanja i kretnje), temeljeni na kinestetičkome, učinili su da u nij. komediji kadriranje i montaža budu ravnopravni kreatori smijeha. Prvi nij. filmovi, vrlo kratkoga trajanja (od 1 min), registrirali su zatečenu stvarnost, ali se odmah pojavio i interes za komično. Lumièreov »Poliveni poljevač« iz 1896, tek jedna dosjetka, vjerojatno je prva film. komedija. Prvotno, one su tražile svoje teme u slikovnom humoru, komičnome anegdotskom crtežu i karikaturama. Takvi su bili filmovi Jamesa Williamsona, Roberta Williama Paula i Georgea Alberta Smitha. Ubrzo, uzor i nadahnuće nijema je komedija našla u pučkoj kaz. zabavljačkoj tradiciji, music-hallu, kabareu, vodvilju, cirkusu te akrobatskim, klaunovskim i iluzionističkim vještinama. Filmovi su postali duži, iskorištene su dramatske i narativne mogućnosti medija, pažljivije se pripremala i razvijala radnja. Isprva su nij. komedije kolektivne i anonimne, gl. ulogu ima sâmo zbivanje (a ne individualni komičar); kasnije, sa sve većom popularnošću filma, pojavljuju se svestrane komičarske ličnosti, prave glum. zvijezde. U Francuskoj, koja je dominirala film. industrijom prvog desetljeća XX st., jasno se definirao žanr nij. komedije; prvi pravi film. komičar bio je André Deed (Cretinetti), koji je stvorio lik tupoglavog lakrdijaša; po njegovu odlasku u Italiju, zamjenjuje ga Charles Prince. Producentska kuća Gaumont pod rukovodstvom Louisa Feuilladea težila je apsurdnim i fantastičnim komedijama uz obilno upotrebljavanje trik-snimki. Jedinstvena pojava toga prvog doba komedije bio je Max Linder, koji je stvorio lik sofisticirana bonvivana odjevena u elegantni frak i »obuzetog« udvaranjem.

Dalji značajan podstrek razvitku komedije daju u SAD oko 1910. producentske kuće Essanay i Keystone. U njima se oblikuje frenetična komedija, burleska ili slapstick. Ona otkriva karnevalsku i opscenu gestualnost tijela. Mack Sennett (gl. suparnik bio mu je Hal Roach) sa zavodljivim kupačicama i policajcima u kaosu razularenih kretnji stvara žanr što se napajao iz stripova, ostvarenja ranih franc. filmskih klaunova, commedije dell’arte, vodvilja i pantomime, a ipak je bio posve različit od svih tih izvora. Kod Sennetta debitirali su mnogi kasnije proslavljeni komičari poput Roscoea »Fattyja« Arbucklea, Bena Turpina, Chestera Conklina, Charlieja Chasea, Forda Sterlinga, Mabel Normand, Marie Prevost, Marie Dressier i dr.; poznati redatelji Malcolm St. Clair i Frank Capra ponikli su u Keystoneu kao gegmeni. Posljednje desetljeće nij. filma (a to je i period vrhunca am. komedije) obilježila su 4 velikana film. komike — Charlie Chaplin, Buster Keaton, Harold Lloyd i Harry Langdon. Chaplin je svojim skitnicom stvorio univerzalni lik, Keaton — pragmatik »zaljubljen« u strojeve i mehanizme — nikada se nije smijao, Lloyd je posebno odgovarao psihozi »ludih dvadesetih«, dok je Langdon — »bebasta« lica i djetinje naivnosti — bio »genij oklijevanja i prestrašenosti«; svi u svoja ostvarenja unose doze apsurdnoga (utječući na kasnije kaz. pisce, npr. E. Ionescoa). Nastanak i prodor zv. filma 1929. uvjetovao je nestanak i pad u zaborav mnogih komičara, jer je novi medij postavljao drukčije zahtjeve, drugu komičarsku tehniku, adekvatan glas i reduciranu pantomimu. Najveći komičarski tim koji je premostio jaz imeđu nij. i zv. filma bili su Stan Laurel i Oliver Hardy (Stanlio i Olio). Postigli su veliku popularnost kao film. par združen na kontrastu debeloga i mršavoga, postavši uzorom mnogih dr. komičarskih parova sve do danas. Medijski šok prebrodio je i W. C. Fields, te je i u zv. filmu potvrdio status bizarne, zagonetne, originalne i snažne ličnosti, čija je komika pretežno verbalne prirode. Tridesetih godina javljaju se mnoga nova imena, tako Eddie Cantor, Joe E. Brown, Jimmie Durante, Bob Hope, Mae West, Margaret Dumont, Elsa Lanchester, Dorothy Lamour, Martha Raye, Mickey Rooney i dr. Na komediju je osobito blagotvorno djelovao nadrealizam, u bravurama Braće Marx, luckastim komedijama uvreda i izrugivanja običajâ i institucijâ. Tridesetih godina u am. kinematografiji nastaje i potpuno nova vrsta komedije — screwball; izrazito verbalna, o »ratu spolova«, frenetičnog ritma radnje, s likovima iz bogatijeg društva srednje klase, postala je dominirajućim žanrom am. komedije do II svj. rata. U njoj se osobito ističu redatelji Frank Capra, Howard Hawks i Leo McCarey, te glumci Cary Grant, Clark Gable, Jean Arthur, Irene Dunne i dr. (u tipovima → dobre prijateljice → momka iz susjedstva). Zv. film se u potpunosti predstavio kroz muzičku komediju. Bogata scenografija, spektakularne glazbeno-plesačke točke, romant. zapleti i prepuštenost imaginarnoj radosti zabave odlike su klasičnoga am. musicala. Istaknuti redatelji glazb. komedijâ bili su Busby Berkeley, Lloyd Bacon, Mark Sandrich i George Stevens, te — nakon II svj. rata — Vincente Minnelli, Gene Kelly, Stanley Donen, Charles Walters i George Sidney; od glumaca najzapaženiji su Fred Astaire i Ginger Rogers, kasnije Gene Kelly i Judy Garland. Poslije 1957. glazb. komedija gubi na popularnosti, a i zanosu i glamouru. Četrdesetih godina na filmu se pojavljuju novi komičari, Danny Kaye, Red Skelton, komičarski par Bud Abbott i Lou Costello i dr., ali nema izrazito jakih individua kao u prethodnim razdobljima. Nastaje i nova vrsta — sofisticirana komedija; gl. predstavnika ima u Prestonu Sturgesu i njegovim ekscentrično-satiričkim filmovima. U Britaniji prije rata isticali su se Will Hay, George Formby i Grade Fields; snimale su se jeftine i pomalo vulgarne farse namijenjene prvenstveno radničkom tržištu brit. Sjevera. U Francuskoj se javlja Fernandel, jedna od najtrajnijih komičarskih zvijezda, zatim Noël-Noël te vrlo bizarni Michel Simon. U Italiji je popularna commedia brillante, bliska am. screwball-komediji, s Vittoriom De Sicom kao glavnom glum. zvijezdom, a počinje se razvijati i dijalektalna komedija s Eduardom De Filippom kao gl. predstavnikom. Najveći tal. komičar poslije rata je Totò, čija se djelatnost nastavlja sve do ranih 60-ih godina. U SAD 50-ih godina izvorni je komički talent Jerry Lewis, prvotno u paru s Deanom Martinom, najuspješniji u nekoliko filmova Franka Tashlina. Blistavu obnovu travestije i burleske ostvaruje Billy Wilder (obnavljajući duh komedijâ Ernsta Lubitscha iz 30-ih godina), a vrsni komičari su Shirley MacLaine, Jack Lemmon i Walter Matthau. Unutar angloam. kinematografija razvila se 50-ih godina (i trajala do ranih 60-ih) crna komedija, sa sablasnim sadržajima o zločinima, atomskom ratu, zlokobnom propadanju i mentalnom nasilju, bez reprezentativnijih predstavnika. Najvažniju poslijeratnu obnovu komedije u Britaniji predstavlja skupina filmova snimljenih za kompaniju Ealing poč. 50-ih godina (redatelji Robert Hamer, Alexander Mackendrick, Henry Cornelius i Charles Crichton), u kojima su korišćeni komički talenti uglednih kaz. glumaca poput Aleca Guinnessa i Alastaira Sima. Peter Sellers izdvaja se kao komičar velikoga dara, a ističu se i Terry-Thomas, Spike Milligan i Margaret Rutherford, dok s televizije dolazi Norman Wisdom (i u SAD televizija je postala »sabiralištem« novih komičarskih lica). Serija »Carry On« i njoj srodne imitacije koriste grubu i neistančanu komiku engl. humora, ali privlače pažnju gledateljâ i posjeduju draž prisnosti i opuštanja. U Italiji djeluju Alberto Sordi, Renato Rascel, Marcello Mastroianni, Ugo Tognazzi, Vittorio Gassman, Nino Manfredi, Giancarlo Giannini, Monica Vitti, Sophia Loren, Gina Lollobrigida i Mariangela Melato; snimaju se komedije u nastavcima, često na temu ljubavi i ljubomore, bračne prijevare, sramote, osvete, sitnih prijestupa, želje za velikom zaradom (tzv. komedije na talijanski način); od redateljâ ističu se V. De Sica, Pietro Germi, Mario Monicelli, Luigi Comencini, Dino Risi, kasnije Luciano Salce, Ettore Scola, Salvatore Samperi i Lina Wertmüller. Franc. komedija preuzima vodstvo potkraj 50-ih i poč. 60-ih godina; tu su vrsni komičari Bourvil, Louis de Funès, glumac i redatelj Pierre Etaix (koji teži obnoviti nij. komediju), dok Jacques Tati, vodeća ličnost franc. i svjetske komedije, komiku gradi na Bergsonovim postavkama o smiješnome — humor mu je protkan i filoz. opserviranjem. Komičari skand. zemalja (npr. Šveđanin Nils Poppe) ne dopiru izvan regionalnih granica. Ni istočnoevr. zemlje nisu stvorile raspoznatljive vrste i pravce film. komedije. Veliki izuzetak je čehosl. kinematografija, gdje je film. komika žanrovski vrlo prisutna u filmovima Ivana Passera, Oldřicha Lipskog, Miloša Formana, Jiřija Menzela, Karela Kachyňe i dr. Povremeno crni anarhični humor prodire i u polj. filmovima, npr. u nekim djelima Andrzeja Munka (komičar Bogumil Kobiela). U SSSR-u ističu se Igor Iljinski, Leonid Haritonov, Jurij Nikulin i svestrani Inokentij Smoktunovski. Skand. i njem. kinematografija uvode potkraj 60-ih godina erotsku komediju, umjetnički niske razine, protkanu vulgarnostima, ali vrlo popularnu, u kojoj određen glum. ugled stječe dan. glumac Ole Søltøft. Film. komedija oblikovala se pretežno u filmovima klas. narativne strukture, ali komično egzistira i u filmovima lišenim konvencija fabule i zapleta, poput onih Hansa Richtera i Renéa Claira. Poetika komičnog u igr. filmovima gotovo je istovjetna i u crt. filmovima. Na film. komediju utječe avangardni teatar S. Becketta i E. Ionescoa, donoseći film. komici apsurdnost i grotesku. Televizija »trenira« komičare i dovodi ih na film, opskrbljuje film aktualnošću, ali ga ponekad i osujećuje tehnikom recitatorskih skečeva. Poč. 70-ih godina komedija je provokativna, satirička, nameće se parodija; karakteristični su filmovi Roberta Altmana, Richarda Lestera, Mela Brooksa, Woodyja Aliena i Blakea Edwardsa. U Britaniji su dominantni komičari grupe Monty Python, koji osuvremenjuju music-hall apstraktno-satiričkim humorom. U Francuskoj, nakon smrti velikih komičara, vlada stanovita praznina (donekle je popunjuju Pierre Richard, Coluche i tandem Anémone /Gérard Jugnot ili Michel Blanc), dok u Italiji komedija i nadalje prosperira, osobito u vrlo duhovitim filmovima tandema Castellano/Pipolo, u čijom ostvarenjima najčešće nastupaju Paolo Villaggio ili Adriano Celentano. Osamdesetih godina film. komedija za gl. sadržaj uzima i sâmu komediju, gubi se politizarnost, a jača veza istančanog obraćanja gledateljstvu. Gl. predstavnici ove post funny-komedije su Andy Kaufman, Albert Brooks, Steve Martin, Murray Langston, Dudley Moore, Dan Aykroyd, John Belushi, Martin Mull, Richard Mulligan, Eddie Murphy, Carole Burnett i Lily Tomlin.

Jugosl. kinematografija komediji nije pridala, gledajući retrospektivno, veći značaj. Pedesetih godina zapažene komedije režiraju František Čáp i Soja Jovanović (koja obnavlja nušićevsku komiku), Radivoje-Lola Dukić stvara obrasce populističke komedije, Obrad Gluščević mediteranske, Krešo Golik urbane, dok se Milan Jelić ogleda u lirskoj. Elemente komedije nalazimo i u filmovima Puriše Đordevića, Dušana Makavejeva i Boštjana Hladnika. Poč. 80-ih godina rekordne posjete gledatelja bilježe komedije o adolescentnim previranjima i tegobama običnog čovjeka u svakodnevici (npr. Zorana Čalića i Miče Miloševića). Crnohumorne komedije rade Slobodan Šijan i Branko Baletić, preuzimajući obrasce burleske i stripa.

LIT.: J. Montgomery, Comedy Films, London 1954; W. Cahn, The Laugh Makers: A Pictorial History of American Comedians, New York 1957; E. M. Blistein, Comedy in Action, Durham 1964; K. C. Lahue, World of Laughter: The Motion Picture Comedy Short 1910—1930, Normal 1966; D. W. McCaffrey, Four Great Comedians: Chaplin, Lloyd, Keaton, Langdon, New York/London 1968; K. C. Lahue/T. Brewer, Kops and Custards: The Legend of Keystone Films, Norman 1968; L. Wilde, The Great Comedians Talk about Comedy, New York 1968; R. Durgnat, The Crazy Mirror: Hollywood Comedy and the American Image, London 1969; D. Robinson, The Great Funnies: A History of Film Comedy, New York 1969; A. Eyles, American Comedy since Sound, New York 1970; L. Maltin, Movie Comedy Teams, New York 1970; T. Thomey/N. Wilner, The Comedians, New York 1970; K. C. Lahue/S. Gill Clown Princes and Court Jesters: Some Great Comics of the Silent Screen, New York 1970; J. R. Parish, The Slapstick Queens, New York 1973; G. Mast, The Comic Mind: Comedy and the Movies, Indianapolis 1973; D. W. McCaffrey, The Golden Age of Sound Comedy, New York 1973; T. Sennett, Lunatics and Lovers, New Rochelle 1973; F. Manchel, Yesterday’s Clowns, New York 1973; R. Anobile (urednik), A Fine Mess!, New York 1975; G. Seesslen, Klassiker der Filmkomik, München 1976; S. Byron/E. Weis (urednici), Movie Comedy, New York 1977; J. R. Parish/W. T. Leonard/G. W. Mank/Ch. Hoyt, The Funsters, New Rochelle 1979.