KNJIŽEVNOST I FILM

traži dalje ...

KNJIŽEVNOST I FILM. Film. stvaralaštvo gotovo od sâmog nastanka kinematografije u vrlo je živoj vezi s književnim. Osnovni je razlog tome u stanovitoj srodnosti književnosti i filma, prvenstveno u mogućnosti da se i film. djela (igr. film) fabularno oblikuju. Budući da se film naglo rasprostranjivao, broj raspoloživih izvornih scenarija neprekidno je bio nedostatan, za golemu indus. proizvodnju ponekad i kritično malen, a i kvaliteta scenaristike teško se mogla uspoređivati s bogatstvom motivâ, maštovitošću zapletâ i likova knjiž. baštine. Stoga, proizvođači filmova već u prvom desetljeću postojanja filma posižu za knjiž. blagom (romanima, pripovijetkama, novelama, epovima, bajkama i dr.), inaugurirajući do danas neprekinutu praksu brojnih film. → adaptacija ili → ekranizacija — u rasponu od preuzimanja pojedinih komponenti knjiž. djela do pokušaja da se knjiž. predložak na film prenese u cjelini. Gotovo istovremeno (što traje do danas), knjiž. djela na redatelje počinju vršiti snažan inspirativni utjecaj (npr., ambicija D. W. Griffitha da bude »Dickensom ekrana«), predstavljajući prigodu da se film. jezikom oživi složeni svijet knjiž. djela. Mnogi povjesničari kulture i umjetnosti smatraju, međutim, da poticaj nije bio jednosmjeran, već i da film utječe na karakter knjiž. proizvodnje; u tome je među najkategoričnijima A. Hauser, s tvrdnjom da je film ključno utjecao na strukturu i duh moderne književnosti, prvenstveno montažom, odn. diskontinuiranom prezentacijom prostora i vremena, kao i svođenjem jednoga na drugo.

Dalji tip književno-film. vezâ jest posljedica činjenice da je → scenarij svojevrsna knjiž. tvorevina. Kada se, osobito početkom zv. razdoblja, pojavila potreba za sve većim brojem scenarista, osobito za vještim dijalogistima, film. industrija angažira brojne već afirmirane pisce (npr. G. Greenea, F. S. Fitzgeralda i dr.), od kojih su neki i sâmi bili veliki ljubitelji filma; u mnogim slučajevima takva suradnja nije donosila ploda — neki pisci nisu imali stvarnog afiniteta za film, neki nisu mogli prihvatiti film. stereotipove, dok neki nisu pristajali na producentska i red. mijenjanja njihovih predložaka. Također, privučeni izražajnim mogućnostima filma, neki ugledni pisci okušavali su se i kao redatelji (poneki i s vrlo zapaženim uspjehom), npr. A. Malraux, M. Achard, J. Cocteau, M. Duras, A. Robbe-Grillet, P. P. Pasolini i dr.

Za film su se najčešće adaptirala djela živoga i jasno izloženog zapleta, uzbudljive radnje, zanimljivih, nesvakidašnjih ili arhetipskih likova, vrlo često i neovisno o njihovoj knjiž. vrijednosti; mnoga knjiž. djela ekranizirana su i izvan zemalja nastanka. Vrlo često ekranizirana su djela rus. pisaca. Od djelâ F. M. Dostojevskog najčešće je ekraniziran roman Zločin i kazna (prvi put 1906. u Rusiji, dok kasnije svoje verzije snimaju R. Wiene, J. von Sternberg, P. Chénal, H. Faustman, G. Lampin i L. A. Kulidžanov); velikog odjeka imale su i adaptacije Idiota (A. Kurosawa, 1951) i Bijelih noći (L. Visconti, 1957); Braću Karamazove snimili su D. Buchowetzki i C. Froelich (zajedno), R. Brooks i I. A. Pirjev. Od djelâ L. N. Tolstoja na prvom je mjestu petnaestak puta ekranizirana Ana Karenjina (prvi put 1910, dok kasnije svoje verzije snimaju i E. Goulding, J. Duvivier, C. Brown, A. G. Zarhi i dr.), a često je ekraniziran i Rat i mir (npr. V. R. Gardin, K. Vidor i S. F. Bondarčuk). Od adaptacijâ sovj. pisaca osobit su uspjeh polučile one M. Gorkoga (npr. V. I. Pudovkin, M. S. Donskoj, G. M. Kozincev i dr.) i M. A. Šolohova (npr. S. F. Bondarčuk i S. A. Gerasimov). Od engl. pisaca na prvom je mjestu Ch. Dickens (David Copperfield — prva verzija 1911. u SAD, a slijede one C. M. Hepwortha, Danca A. W. Sandberga, G. Cukora i De. Manna; Oliver Twist — prva 1909. u SAD, a najuspjelije su one D. Leana i C. Reeda /glazbena/; Nicholas Nickleby — prva uopće Dickensova ekranizacija u SAD 1903, a najuspjelija je ona A. Cavalcantija; Veliko iščekivanje — prva verzija u SAD 1917, a najuspjelija je ona D. Leana), a slijedi G. Greene. Od franc. pisaca, najčešće su se adaptirala djela É. Zole (npr. J. Renoir, M. Carné, R. Clément, F. Lang i Christian-Jaque), Stendhala (npr. C. Autant-Lara, Christian-Jaque i R. Rossellini), G. de Maupassanta i P. Mériméea. Od am. pisaca, najčešće su se ekranizirale novele E. A. Poea (npr. J. Epstein i R. Corman), te romani i pripovijetke E. Hemingwaya (npr. H. Hawks, H. King, S. Wood, F. Borzage, Ch. Vidor, M. Curtiz, J. Sturges i D. Siegel), W. Faulknera (D. Sirk, T. Richardson, M. Ritt, C. Brown i M. Rydell), F. S. Fitzgeralda (J. Clayton, E. Kazan, H. King i R. Brooks) i J. Steinbecka (npr. J. Ford, V. Fleming, I. Pichel i E. Kazan). Od šved. pisaca, najviše su ekranizirana djela S. Lagerlöf (npr. V. Sjöström i M. Stiller), a od talijanskih L. Pirandella, A. Manzonija i A. Moravije. U novije vrijeme počinju se ekranizirati i »hermetičnija« djela, bez izraženije fabule, tako romani J. Joycea (npr. J. Strick) i M. Prousta (npr. V. Schlöndorff), a javljaju se i filmovi koji strukturom podsjećaju na najmodernije prozno stvaralaštvo (tako filmovi A. Resnaisa korespondiraju s franc. modernim romanom).

Mnogo češće od klas. i vrhunskih djela knjiž. povijesti adaptiraju se proizvodi tzv. zabavne književnosti (pa i posve trivijalne lit. produkcije), čije odlike pogoduju maštovitoj film. razradbi, osobito u žanru krim. filma (npr. djela G. Simenona, R. Chandlera, D. Hammetta, A. Christie, P. Highsmith, A. Conana Doylea i dr.), znanstvene fantastike (npr. djela J. Vernea i H. G. Wellsa), pustolovnog filma (npr. djela A. Dumasa i K. Maya), melodrame (npr. djela A. Cronina i W. Somerseta Maughama) i ratnog filma (npr. djela E. M. Remarquea).

LIT.: M. Ortman, Fiction and the Screen, Boston 1935; G. Bluestone, Novels into Film, Baltimore 1957; A. Bazin, Qu’est-ce que le cinéma/Le cinéma et les autres arts, Paris 1959; J. M. Manjevič, Kino i literatura, Moskva 1966; A. G. S. Enser, Filmed Books and Plays. All List of Books and Plays from Which Films Have Been Made, 1928—1967, London 1968; R. Đurović (sastavljač), O problemima ekranizacije književnog dela, Beograd 1969; R. Richardson, Literature and Film, London/Bloomington 1969; M. Burrows, John Steinbeck and His Films, London 1970; F. H. Marcus (urednik), Film and Literature: Contrasts in Media, Scranton 1971; G. D. Phillips, Graham Greene: The Films of His Fiction, New York 1974; T. Borup Jensen, Roman og drama blirtil film. Eg belysning af filmatiseringprocessen og forholdet mellem litteratur, teater og film?, København 1974; G. Wagner, The Novel and the Cinema, Jersey City 1975; B. F. Kawin, Faulkner and Film, New York 1977; G. Peary/R. Shatzkin, The Modern American Novel and the Movies, New York, 1978; M. Beja, Film and Literature. An Introduction, New York/London 1979.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

KNJIŽEVNOST I FILM. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/2720>.