LZMK

Filmska enciklopedija

KINOTEKA Filmska traka traži dalje ...

KINOTEKA, prijevod franc. riječi cinémathèque, nastao kada se po uzoru na Francusku kinoteku (La Cinémathèque Française) počela stvarati odgovarajuća ustanova u Jugoslaviji — Jugoslovenska kinoteka. Slične institucije u svijetu formirale su se pod nazivima Film Archive, Film Library, Filmarchiv ili Cinémathèque, Cinemateca, Cineteca, Filmotheca i sl. Sve su one osnovane na spoznaji »da filmovi (slike u pokretu) predstavljaju izraz kulturnog identiteta narodâ i da zbog svoje odgojne, kulturne, umjetničke, znanstvene i povijesne vrijednosti čine integralni dio kulturnog nasljeđa svakog naroda«, a kao takve predstavljaju »nove izraze, posebno značajne za suvremeno društvo«. Formirane sa zadatkom kako bi se »slike u pokretu zaštitile od opasnosti kojima su izložene zbog prirode materijala i raznih metoda kojima su zabilježene, zbog njihove krajnje osjetljivosti i sklonosti brzom propadanju«, kinoteke, film. arhivi i dr. specijalizirane organizacije pozvane su da filmove »zaštite na isti način kao i sve druge oblike kulturnih dobara« za »dobrobit sadašnjih i budućih generacija«.

Iako je ideja o stvaranju film. arhivâ (kinotekâ) rođena još 1898, prve organizirane kinoteke osnovane su sredinom 30-ih godina: Reichsfilmarchiv (Berlin 1934) sa zadatkom da čuva svu njemačku film. proizvodnju, National Film Library (kasnije National Film Archive, London 1935), s ciljem da prikuplja i čuva sva vrijedna djela film. umjetnosti, i Museum of Modern Art Film Library (New York 1935), s idejom da se stvori kolekcija umj. filmova iz cijelog svijeta koja će, kroz projekcije, u Muzeju biti izlagana »kao što se izlažu slike i skulpture«. Prema ovom uzoru, u Parizu je 1936. osnovana → Cinémathèque Française. Od sâmog osnivanja ovih institucija pokazalo se da razlika u njihovim nazivima nije samo terminološka. Dok je težište rada Reichsfilmarchiva i National Film Archivea bilo na skupljanju i konzervaciji filmova i film. građe, gotovo bez ikakve javne djelatnosti, Cinémathèque Française je u prvi plan stavila prikazivanje filmova, a gotovo u potpunosti zapostavila njihovo čuvanje. Poslije dugogodišnjih sukoba ove dvije koncepcije u Međunarodnoj federaciji filmskih arhiva (→ fiaf), danas se u opće priznatoj definiciji film. arhivâ i kinotekâ priznaje vrijednost obje ove djelatnosti, ali se prednost ipak daje skupljanju, sređivanju i čuvanju filmova i film. građe, a tek onda ističe neophodnost da se ta građa koristi i javno prikazuje u okvirima tih institucija.

Danas u svijetu postoje kinoteke koje su, ovisno o društv. uređenju, drž. ustanove (ili organizacije s drž. pomoći) ili privatne fundacije. Da bi stekle međunar. status (članstvo u Međunarodnoj federaciji filmskih arhiva), one moraju posjedovati status samostalne institucije ili najširu autonomiju, ukoliko su organizacijski dio većeg organizma (Instituta, Državnog arhiva ili Muzeja). Kinoteke ne mogu biti u sastavu komerc. organizacijâ (producentskih, distributerskih) i zabranjena im je svaka lukrativna djelatnost. Osim statusa pravnog lica, kinoteke moraju imati pravo na raspolaganje sredstvima za vlastitu aktivnost iz javno dostupnih izvora: budžetskih, dotacijâ ili sredstava privatnih fundacija i donatora. Svaka kinoteka mora posjedovati katalogiziranu zbirku filmova, film. fotografijâ i plakatâ, javnu knjižnicu s hemerotekom, zbirku pisane i katalogizirane dokumentacije, po mogućnosti zbirku teh. predmeta iz povijesti kinematografije, a dozvoljeno je i posjedovanje jedne (manje) dvorane za nekomerc. prikazivanje filmova u cilju istraživanja, školovanja i širenja film. kulture, uz uvjet da ta djelatnost »ne nanosi štetu autorskim pravima svih nosilaca tih prava« (autorima, producentima i distributerima). Svaka kinoteka mora posjedovati teh. uvjete koji garantiraju trajno čuvanje filmova i film. građe (skladišta za zapaljive i nezapaljive filmove s reguliranom temperaturom i vlažnošću zraka). Djelatnost i društv. položaj svake kinoteke reguliran je nacionalnim zakonodavstvom i njenim posebnim statutom (ili dekretom), a taj ne smije biti u suprotnosti s međunar. konvencijama ili ugovornim obvezama. Osnovnim zadatkom svake kinoteke smatra se prikupljanje, sređivanje i čuvanje nacionalne film. proizvodnje i građe za nacionalnu povijest. Većina nacionalnih zakonodavstava predviđa obvezno deponiranje kopijâ filmova ili izvornih materijala u nacionalnu kinoteku ili film. arhiv (dépôt légal). Čuvanje inozemnih filmova može biti samo dobrovoljno, zasnovano na sporazumu s proizvođačem ili kinotekom zemlje podrijetla filma. U principu, svaka kinoteka treba posjedovati fond klas. filmova, a zatim i fond ostalih značajnijih stranih filmova. Većina se kinoteka orijentirala pretežno na zbirke igr. filmova, dok se fondovi film. dokumenata čuvaju u specijaliziranim film. arhivima koji nerijetko imaju status oficijelnih institucija, od kojih su mnoge zatvorenog ili poluzatvorenog tipa (Imperial War Museum, London; Cinémathèque de l’Arme, Paris-Ivry; Arhiv, Krasnogorsk /Moskva/, itd.). Danas (1984) u svijetu kinoteke postoje u 76 zemalja. Osim već spomenutih, poznatije su: Cineteca Italiana i Cineteca Nazionale u Italiji, Filmoteka Polska u Poljskoj, Gosfil’mfond u SSSR-u i Staatliches Filmarchiv der DDR u Njemačkoj DR; u SFRJ djeluju Jugoslovenska kinoteka u Beogradu, Kinoteka Hrvatske u Zagrebu, Kinoteka SR Makedonije u Skoplju i Filmski muzej u Ljubljani.

V. Pog.


Citiranje:
KINOTEKA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 7.3.2021. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=2688>.

kratice i simboli