LZMK

Filmska enciklopedija

KINOAMATERIZAM Filmska traka traži dalje ...

KINOAMATERIZAM, u početku spontani, a kasnije organizirani pokret film. amaterâ koji — od hobističkih interesa pojedinaca — teži amat. kinematografiji (kao značajnom segmentu → alternativne kinematografije) kao djelatnosti od širega društv., kult. i stvaralačkog značenja, sa specifičnošću i vlastitom fizionomijom u estetskome, etičkome i organizacijskom smislu. Estetske težnje kinoamaterizma temelje se prvenstveno na limitirajućim faktorima ekon. i tehnol. naravi. Zbog ograničenih mogućnosti primjene zvuka, nemogućnosti angažiranja profesionalnih glumaca i bez literarno obrađenih scenarija, amaterski su filmovi u početku svog razvitka najčešće bez dijaloga, glume, te kaz. ili klasične film. dramaturgije. Stoga amat. film prvenstveno koristi »čiste« film. elemente: ekspresivne kvalitete fotografije, montažu, pokret i ritam, kojima se — na estetskoj razini — ponekad prevladavaju financ. i tehnol. zapreke. U sadržajnom smislu, amat. film predstavlja osobeni autorov izraz, produkt je njegove intime, svjetonazora, osjećaja i mašte, jer je neovisan o pragmatizmu indus. proizvodnje u okvirima → dominantne kinematografije i nije predmet trgovine, a ne ovisi ni o ukusu potrošača. Aktualnost kinoamaterizma zbog toga je u iskrenosti i težnji prema istini; najniže pak dosege ostvaruje kad se pokušava natjecati s profesionalnom kinematografijom, stvarajući sl. filmove. Budući da neuspjeh filma za amatera ne znači ni materijalni »krah«, ni gubitak ugleda, u kinoamaterizmu postoji dovoljno mogućnosti i valjanih razloga da filmovi budu avangardistički i eksperimentalni, pa on već od sâmog početka kinematografije predstavlja njen »eksperimentalni laboratorij«.

Film je, u cjelini, nastao iz u osnovi amat. napora i entuzijazma koji je u sebi imao više elemenata današnjeg kinoamaterizma nego profesionalizma. Tako današnji kinoamateri u etičkom smislu imaju mnogo zajedničkoga s pionirima kinematografije: bez težnje za probitkom, njih film prvenstveno zanima kao istraživanje, igra, razonoda. Specifični pojam kinoamaterizam javlja se pri kraju razdoblja nij. filma, 20-ih godina, u epohi film. avangarde. Profesionalni film je tada već toliko evoluirao, da je svako uspoređivanje s amaterskim postalo nemoguće, pa se K. počeo razvijati putem dijametralno oprečnim od onoga profesionalnog filma. Ovakav razvoj osobito je ubrzala proizvodnja amat. kamerâ koje su se na tržištu pojavile između 1922. i 1924. U Vel. Britaniji izrađene su kamere od 16 mm, a u Francuskoj tvrtka Pathé proizvodi aparate od 9,5 mm širine. Dotad su amateri snimali na 35 mm filmu, što je bilo relativno skupo, pa nije bilo masovnije primjene. Englez Birt Acres izradio je još 1898. prvu amat. kameru Birtac koja upotrebljava stand. vrpcu od 35 mm sječenu na pola — širine 17,5 mm. God 1924. tvrtka Eastman Kodak počinje masovno proizvoditi kamere za uski 16mm film s perforacijama s obje strane; to predstavlja stvarni početak razvoja amat. tehnike. Kasnije je još proizvedena film. tehnika od 8 mm, 2x8 mm i super 8 mm.

U doba film. avangarde, među brojnim anonimnim amaterima dolazi do izvjesne selekcije i stvaranja talentirane »elite«. Tako, rus. emigrant u Francuskoj Dimitri Kirsanoff, radeći kao konobar, snima u Parizu amat. metodama svoj čuveni impresionistički film »Ménilmontant« (1925), Germaine Dulac snima »Disk 927« i »Temu i varijacije« (oba 1929), stvarajući specijalni žanr poznat u kinoamaterizmu kao chansons filmées, a tada nepoznati Marcel Carné; snima 1929. film »Nogent, nedjeljni Eldorado«. Poput Carnéa, i mnogi dr. uspješni amateri prelaze kasnije u profesionalnu kinematografiju.

Zv. razdoblje ispunjeno je daljim teh. usavršavanjem film. tehnike pogodne za kinoamatere te organizacijskim razvojem kino-klubova i kinoamaterizma u cjelini. U to vrijeme u Francuskoj je sve razvijeniji pokret kino-klubova i klubova prijateljâ film. umjetnosti. Uz debatne klubove javljaju se i oni koji okupljaju kino-amatere — autore prvih amat. filmova; tako dolazi do diferencijacije koja postoji i danas. Proizvodni klubovi udruženi su u Međunarodnu uniju kinoamatera (akr. UNICA), koja je kasnije promijenila naziv u Međunarodna unija neprofesionalne kinematografije; svoju je djelatnost započela 1931. u Bruxellesu I međunarodnim natječajem amaterskog filma, a od 1935. održava i svoje godišnje kongrese. Pored UNICA-inoga svjetskog festivala danas se u svijetu održava veći broj međunar. smotra amat. filma (npr. u Cannesu, Palermu, Katowicama, Rapallu, Vancouveru, Veneciji i dr.). Nakon II svj. rata K. se u socijal. zemljama uspješno razvija uz pomoć društva, dok u kapitalističkima poticaje za razvoj dobiva 60-ih godina raslojavanjem industrijske, dominantne kinematografije.

Prvi amat. filmovi snimljeni su u Jugoslaviji još 1927, u prvom razdoblju općeg razvoja amat. filma. Među prvim kinoamaterima su Oktavijan Miletić i Maksimilijan Paspa iz Zagreba, Dinko Mrkonjić i Vinko Marojević iz Splita, a kasnije im se pridružuju Ljudevit Vidas, Leo Paspa i Ivo Čeović iz Zagreba, Splićanin Ante Benzon i Karlovčanin Josip Vaništa, pa Fran Schwarzwald, Zvonimir Sabljić, August Dekaris, Marijan Oršanić, Zvonimir Požgaj, Vladislav Ilin, Zvonimir Mohač, Karlo Peharc, Vladeta Lukić, Milivoj Kučić i dr. Svi ti autori, uz obiteljske, simaju i dokum. filmove o krajevima i događajima iz javnog života. Tako je D. Mrkonjić 1929. snimio svečano otkrivanje spomenika Grguru Ninskom, V. Marojević iste godine splitski karneval, a O. Miletić otvorenje Zagrebačkog Zbora. Snimaju se i značajnije sport, priredbe, a javljaju se i prvi »specijalisti«: I. Čeović snima stručne filmove o lovstvu, a F. Schwarzwald zdravstveno-prosvjetne. U tom razdoblju najviše uspjeha postižu O. Miletić svojim igr. filmovima (nagrađen u Berlinu 1931, Parizu 1933. i Veneciji 1936) i M. Paspa dokum. filmovima (nagrade u Amsterdamu 1932, Londonu 1933, Barceloni 1935. i Veneciji 1936). Amateri iz Jugoslavije nastupaju na mnogim međunar. priredbama, a u isto vrijeme u nas nastupaju strani kinoamateri s izabranim selekcijama. U travnju 1934. održan je u Zagrebu prvi festival amat. filma Jugoslavije, a u studenom 1935. i prvi festival međunar. značaja — Sveslavenski festival amaterskog filma. Poslijeratni razvoj, kinoamaterizma u Jugoslaviji dobio je na širini i intenzitetu djelovanja. Javlja se veliki broj mlađih autora među kojima se ističu Aleksandar Antonić, Mihovil Pansini, Boštjan Hladnik, Dušan Makavejev, Ivan Martinac, Kokan Rakonjac, Živojin Pavlović, Marko Babac, Dragoljub Ivkov, Vladimir Petek, Tomo Kobia, Tomislav Gotovac, Petar Trinajstić, Branko Milošević, Marijan Cilar i dr., od kojih su neki s uspjehom prešli u profesionalnu kinematografiju. Filmovi su tematski raznolikiji, obogaćuju se žanrovi, mnogo se eksperimentira. Od 1957. razvija se s velikim uspjehom i masovnošću dječji kinoamaterizam; filmovi koje su snimila djeca nailaze na velik interes i visoka priznanja ne samo u zemlji, već i u inozemstvu. Na prvome međunar. festivalu filmova koje su snimila djeca u Veneciji 1963. Jugoslavija je dobila nagradu za najbolju selekciju i 6 individualnih nagrada. U zemlji radi oko pedesetak kino-klubova za odrasle i više stotina klubova, sekcija ili amat. grupa za djecu (najpoznatija u Pitomači); organizirani su u rep. i pokr. kino-saveze, dok na razini Jugoslavije djeluje Savez organizacija amaterskog filma Jugoslavije (akr. SOAFJ). Najstariji klub je Kino-klub »Zagreb«, osnovan kao kino-sekcija još 1928, a kao samostalni klub 1935. U zemlji se održava velik broj stalnih amat. festivala i dr. priredaba (→ amaterizam, filmski; klubovi, filmski).

Z. Sud.


Citiranje:
KINOAMATERIZAM. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 14.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=2677>.

kratice i simboli