KADÁR, Jan

traži dalje ...

KADÁR, Jan, čehosl. redatelj i scenarist (Budimpešta, 1. IV 1918 — Los Angeles, 1. VI 1979). Napušta studij prava da bi se bavio filmom. Drugi svj. rat provodi u nacističkom logoru. Nakon rata piše scenarije za dr. redatelje (npr. B. Zemana) i režira — isprva dokum. filmove, među kojima se ističe Život se diže iz ruševina (Na troskách vyrůstá život, 1945), a potom i komediju Katka (1949), značajnu za razvoj do tada prilično nerazvijene slovačke kinematografije; no to djelo o mladoj Slovakinji koja napušta selo da bi se uključila u industrijalizaciju nailazi na službene osude, pa K. odlazi u Prag, gdje mu pomaže i pravu šansu pruža → E. Klos, s kojim će zajedno režirati gotovo 2 desetljeća i uvrstiti se među najznačajnije čehosl. autore. Dva najzanimljivija među njihovim ostvarenjima 50-ih godina nailaze na neodobravanje u službenim krugovima. Glazba s Marsa (Hudba z Marsu, 1954) neobična je za to vrijeme i po uporabi kolora i po žanru (muz. satirička komedija), a jedan od njenih stavova — da se korijeni zla mogu naći i u vrhovima društv. hijerarhije — nije se u to vrijeme smio javno iskazati. Neuobičajen film. postupak u razmatranju mehanizma korupcije, kukavičluka i hipokrizije upotrebljen je u suvremenoj bajci Tri želje (Tři přání, 1958), o mladiću koji ne može naći stan u Pragu, ali biva ljubazan prema nekom starcu (zapravo čarobnjaku) koji mu obećava ispunjenje triju želja, te on tako postiže meteorsku karijeru, ali su mu želje ispunjene prije no što mu je najbolji prijatelj izbačen s posla zbog otvorenog kritiziranja lošeg rada, te mu on ne može pomoći. Taj je film oštro osuđen na konferenciji u Banskoj Bystrici, posljednjem ozbiljnom pokušaju da se čehosl. kinematografija zadrži u okvirima krutoga socrealist. modela. Tek nakon 5 godina autori stvaraju svoje sljedeće djelo Smrt se zove Engelchen (Smrt si říká Engelchen, 1963), najsloženije po film. oblikovanju, s originalnim pristupom naraciji i tretiranju vremena, te ubacivanjem lirskih i filoz. meditacija. Iako se radnja zbiva za vrijeme nacističke okupacije, K. i Klos ne primjenjuju uobičajenu crno-bijelu karakterizaciju, što omogućuje stvaranje univerzalnije slike rata kao zla koje će obilježiti i pobijeđene i pobjednike. Suvremenoj temi vraćaju se s Optuženim (Obžalovaný, 1964) u obliku filma-procesa, u povodu ekon. prekršajâ, u kojem gl. junak prebacuje krivnju na sistem koji sprečava inicijativu i težnju za većom produktivnošću, te odbija kompromis i radije se vraća u zatvor da bi tako ukazao na prave krivce. Najveći uspjeh i prvi Oscar za čehosl. kinematografiju autori postižu filmom Trgovina na korzu (Obchod na korze, 1965), o progonu Židovâ u faš. državi Slovačkoj; inzistirajući prvenstveno na psihol. analizi tog vremena, ukazuju na suodgovornost svih koji su svojom indiferentnošću i oportunizmom omogućili nasilje. Autori raznorodnih filmova, K. i Klos se svojim ispitivanjem novih tematskih i izražajnih mogućnosti, te izuzetnom vrijednošću najuspjelijih djela uvrštavaju među značajne ličnosti ne samo čehoslovačke, već i poslijeratne evr. kinematografije. Nakon polit. promjenâ u ČSSR-u 1968, K. 1969. odlazi u SAD, ali bez Klosa; u sredini koju nije dovoljno poznavao stanovit je uspjeh postigao samo lirskim filmom o dječaštvu u kan. produkciji Laži koje mi je ispričao otac (Lies My Father Told Me, 1975), kojim se s dosta uspjeha uživio u trendove suvremenoga kan. filma.

Ostali filmovi — s Klosom: Otmica (Únos, 1952); Kuća na kraju (Dům na konečné, 1956); Laterna Magika II (1960, treći suredatelj A. Radok); Voda nešto nosi (Nĕco nese voda/Touha zvaná Anada, 1969); samostalno: Anđeo Levine (The Angel Levine, 1970); Put slobode (Freedom Road, 1978).

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

KADÁR, Jan. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/2554>.