IZRAŽAJNA SREDSTVA, FILMSKA

IZRAŽAJNA SREDSTVA, FILMSKA, u tradic. teoriji, stvaralački postupci pomoću kojih se ostvaruje film. djelo. Za R. Canuda oni se rađaju »iz sukoba umjetnosti i znanosti« (pisana riječ na ekranu, »približavanje«, povezivanje kadrova, dekor, pejzaž, maska i boja), a L. Delluc ih sistematizira kao »mehanizme zahvaljujući kojima umjetnost postaje život« (dekori, osvjetljenje, kadenca, tj. ritmička montaža, te maska, tj. lice glumca). Gramatičari su ih pokušavali limitativno pobrojiti pod različitim imenima (R. Manvell govori o »bitnostima«: slika, kadar, sekvenca, montaža, zvuk i gluma). Poseban značaj im je dao B. Balázs, izdvajajući tzv. specifična izražajna sredstva kojima samo film raspolaže (promjenljivi kut snimanja, udaljenost kamere od snimanog objekta, gdje je osobito istaknut krupni plan, te montaža), za razliku od izražajnih sredstava preuzetih iz dr. medijâ ili iz tzv. snimljenog kazališta. Neki teoretičari (J. Mitry, rani Ch. Metz) sâm film nazivaju izražajnim sredstvom, jer omogućuje da se »do misli dođe prolaženjem kroz emociju«, dok jezici postupaju obrnuto. Moderna teorija filma smatra da su svi elementi film. strukture izražajni, dok strukturalistička i semiološka škola odbacuju izražajnosti u korist pojmova »funkcije« ili »značenje«.