ARNHEIM, Rudolf

ARNHEIM, Rudolf, njemačko-am. teoretičar, publicist, esejist i proučavatelj psihologije umjetnosti (Berlin, 15. VII 1904). U Njemačkoj je do 1933. bio suradnik brojnih časopisa, urednik »Weltbühne« (1928—33) i priznati teoretičar filma. Emigrirao po dolasku Hitlera na vlast i nekoliko godina proveo u Italiji i Engleskoj. Od 1940. živi i djeluje u SAD. Najprije je predavao psihologiju na nekim manje značajnim obrazovnim ustanovama, da bi potom postao sveuč. profesorom i do 1974. djelovao na univerzitetima Columbia i Harvard; danas professor emeritus na sveučilištu Michigan u Ann Arboru. Kao sljedbenik škole Gestalt-psihologije (koja je tvrdila da »ni najelementarniji procesi promatranja ne proizvode samo mehaničke registracije vanjskog svijeta, već stvaralački organiziraju sirov senzorni materijal po načelima jednostavnosti, pravilnosti i ravnoteže, načelima koja upravljaju mehanizmom opažaja«) i učenik M. Wertheimera i W. Köhlera, primjenjivao je spoznaje psihologije opažaja na proučavanje vizualnih, prvenstveno plastičnih umjetnosti. Teorijom filma bavio se uglavnom u počecima svoga znanstvenog rada. Za razliku od teoretičara → montažne škole, A. u svojoj knjizi Film kao umjetnost (Film als Kunst, 1932, u am. izmijenjenoj verziji: Film as Art, 1957) pridaje odlučujuće značenje samom kadru, neovisno o njegovu mjestu u montaži; pokretne fotogr. snimke shvaća kao antinaturalistički fenomen što se zasniva na meh. čimbenicima koji pasivnu registraciju stvarnog prizora preobražavaju u izražajno sredstvo, u poseban vid percepcije, putem projekcije trodimenzionalnih predmeta na ravnu površinu, reduciranjem dubine, osvjetljenjem i odsutnošću boje, okvirom slike i udaljenošću kamere od predmeta, odsutnošću prostorno-vremenskog kontinuiteta i nevizualnoga čulnog svijeta, to jest »sredstvima ograničenja« koja u procesu percepcije u odnosu na dojam stvarnosti postaju »sredstva uobličavanja«. Upravo razlika koja nastaje putem tih preobrazbi tvori »izražajna sredstva« medija. Jednom kada tehnol. napredak bude omogućio da se opažaj film. slike primakne opažaju stvarnosti uključivanjem zvuka, boje, treće dimenzije i dr. čulnih »kanala«, doći će do ostvarenja »potpunog filma« koji će predstavljati kraj mogućnosti kreacije koju je nij. film osiguravao. Kasnije je A. ublažio svoje poglede na zv. film (ogledi Epski i dramski film — Epic and Dramatic Film, 1938; Film i psihologija — Films and Psychology, 1949; Umjetnost danas i film — Art Today and the Film, 1965; Tendencije zapadne umjetnosti i opadanje vidljivosti — Trends of Western Art and the Decadence of Visibility, 1970; O naravi fotografije — On the Nature of Photography, 1974).

Ostali radovi (donekle povezani s teorijom filma): Radio, umjetnost zvuka (Radio, An Art of Sound, 1936); Umjetnost i vizualno opažanje (Art and Visual Perception, 1954—74); Prema psihologiji umjetnosti (Toward a Psychology of Art, 1966); Vizualno mišljenje (Visual Thinking, 1969); Entropija i umjetnost (Entropy and Art, 1971).

LIT.: H. H. Diederichs, Stumme Schönheit und tönender Unfug — u časopisu »Medium«, rujan 1975; H. H. Diederichs, Rudolf Arnheim, Kritiken und Aufsätze zum Film, München 1977.