GLAZBA NA FILMU

GLAZBA NA FILMU. Pojava i razvoj filma potaknuli su stvaranje nove glazb. vrste — filmske glazbe. U najširem smislu pojam film. glazbe obuhvaća sve oblike glazbe koja je namijenjena filmu te prati njegovo projiciranje bilo izravnom izvedbom (klavirskom, orkestralnom i dr.), bilo snimkom s gramofonske ploče ili sa sâme film. vrpce (→ fonografija, filmska). U užem smislu, pod filmskom glazbom razumijeva se glazb. partitura koja je skladana za određeni film, pa je nedjeljivo povezana s njegovom radnjom i prizorima — kao njihova zv. ilustracija (tzv. ilustrativna glazba) ili, strukturno složeniji tip, kao njihov integralni dio koji obogaćuje i komentira radnju, upotpunjujući vizualni i pojačavajući psihol. učinak. Već je Thomas A. Edison 1894. pokušavao ostvariti spoj projekcije slikâ sa zv., fonografskom snimkom (→ kinetoscope), a braća Louis i Auguste Lumière su prve javne projekcije svojih filmova popratili živom klavirskom glazbom. God. 1903. Oskar Messter je konstruirao spravu koja povezuje film. projekciju s glazbom snimljenom na gramofonsku ploču (biofon). Ti prvi filmsko-glazb. pokušaji nastali su više zbog nedostataka projektorâ nego iz težnje za stvaranjem umjetnički cjelovitoga film. doživljaja; glazbom se, naime, želio prigušiti neugodan šum projekcijskih aparata, pa se istodobno s projiciranjem filma redovito izvodila glazb. pratnja koja, uglavnom, nije imala nikakve izravne veze sa sadržajem film. prizorâ. Ta se popratna glazba nij. filmova u početku zasnivala na korišćenju već postojećih, poznatijih kompozicija (ulomaka operne ili koncertne glazbe, »šlagera« i sl.) koje su se u obliku raznovrsnih aranžmana ili potpurija izvodile na klaviru, harmoniju ili (rjeđe) na meh. instrumentu orkestrionu. Često je kino-pijanist sâm improvizirao glazb. pratnju ili odabirao ulomke svojih aranžmana, već prema vlastitoj vještini i poznavanju glazb. literature. Ubrzo su vještiji pijanisti počeli svoju glazb. pratnju prilagođavati film. radnji, ponajprije imitirajući karakteristične zvukove i šumove pojedinih prizora (npr. oluja, grmljavina, zvonjava). Reprezentativne kino-dvorane, koje su se poslije 1900. posvuda otvarale, imale su i vlastite kino-orkestre, većinom salonskog tipa, pa se njihov dirigent brinuo o repertoaru film. glazbe; u tom slučaju obično je udaraljkaš (perkusionist) izvodio odn. imitirao zvukove pojedinih prizora, primjerice kas konja, šum vode, grmljavinu, pucnjavu itd., služeći se prigodice i posebnim dodatnim napravama. Za potrebe kino-dvoranâ konstruirane su i posebne kino-orgulje, tip orguljskog instrumenta s većim brojem registara, s pomoću kojih su se oponašali zvukovi gonga, vibrafona, udaraljki i dr. instrumenata.

U to se doba počela stvarati i izvorna film. glazba namijenjena pratnji jednoga određenog filma: Camille Saint-Saëns među prvima 1908. sklada popratnu glazbu (introdukcija i 5 prizora za gudače, klavir i harmonij opus 128) za film »Umorstvo vojvode od Guisea« A. Calmettesa i Ch.-G.-A. Le Bargyja; u Italiji Osvaldo Brunetti piše glazbu za »Roba iz Kartage« (R. Omegna, 1910), a Ildebrando Pizzetti sklada »Simfoniju del fuoco« za film »Cabiria« (G. Pastrone, 1914); u Njemačkoj Joseph Weiss sklada glazbu za film »Praški student« (S. Rye, 1913). Značajan pokušaj oblikovanja izrazito film. glazbe predstavlja orkestralna partitura za am. film »Rađanje jedne nacije« (1915), koju su napisali David W. Griffith, redatelj filma, te Joseph Carl Breil, a temelji se na melodijama popularnih am. pjesama (npr. »Dixie«) koje se izmjenjuju s odlomcima iz djelâ R. Wagnera, G. Verdija, E. Griega, P. I. Čajkovskog, F. Liszta i dr.

Usporedno se proširila i praksa skladanja film. glazbenih ulomaka namijenjenih posebnim situacijama i ugođajima koji se u filmovima često javljaju, npr. scenama bitaka, ubojstvima, jurnjavama, ljubavnim scenama itd., pa se objavljuju čitavi priručnici i višesveščane zbirke s repertoarom takve tipično film. glazbe, pogodne za zv. ilustraciju: »Sam Fox Moving Picture Music« (1913) u SAD; zbirke »Kinothek« (1919) u 10 svezaka i »Allgemeines Handbuch der Filmmusik« (1927) u 2 sveska, što ih je sastavio Giuseppe Becce, te tada vrlo popularna »Enzyklopädie der Filmmusik« E. Rapéea u Njemačkoj; »London Concert Picture Series« (1927/28) u Vel. Britaniji.

Umj. uspon nij. filma 20-ih godina potaknuo je mnoge istaknute glazbenike na stvaranje glazbe koja je tješnje povezana sa sadržajem filma, pa Marius-François Gaillard sklada glazb. pratnju za film »Eldorado« (1921) M. L'Herbiera, Arthur Honegger za filmove A. Gancea »Kotač« (1923, kasnije izvođena i kao koncertna skladba pod naslovom »Pacific 231« i »Napoleon« (1927), Darius Milhaud za L'Herbierovu »Neljudsku« (1923), Gottfried Huppertz za »Nibelunge« (1924) i »Metropolis« (1927) F. Langa, Edmund Meisel za filmove »Krstarica Potemkin« (1925) i »Oktobar« (1928) S. M. Ejzenštejna te za dokum. film »Berlin — simfonija velegrada« (1927) W. Ruttmanna, Dmitrij Šostakovič za »Novi Babilon« (1929) G. M. Kozinceva i L. Z. Trauberga, Hans Eisler za Ruttmannov »Opus III« (1925), Paul Hindemith za »Dopodnevnu sablast« (1927) H. Richtera i J. S. Zámečnik za »Svadbenu koračnicu« (1928) E. von Stroheima.

S pojavom zv. filma 1927. otvaraju se nove mogućnosti — započinje razdoblje film. glazbe u užem smislu. Film »Pjevač jazza« (1927) A. Croslanda sa A. Jolsonom u gl. ulozi doživljuje golem uspjeh. Jolson u tom filmu govori samo 2 teksta i pjeva nekoliko pjesama te lansira prvi film. »šlager« — »Mammy« Louisa Silversa. Još veći odjek ima 1928. srodno djelo »Luda koja pjeva« L. Bacona, s kojim zapravo započinje razvoj raznih vrsta → muzičkog filma. Mogućnost »realnog« predočivanja glazbe (tj. ton. snimke) i, istodobno, na slici njezina interpreta — pjevača, svirača, orkestra i sl., te uspjeh što su ga doživjeli prvi muz. filmovi, potaknuli su ponajprije američke, a potom i evr. autore da u filmove uključe glazb. točke — »šlagere«, songove, kancone, koji su rjeđe imali izravne veze s radnjom filma, ali su znatno pridonosili njegovu komerc. efektu i popularnosti. Na taj je način lansiran nepregledan broj film. »hitova« koji su ponekad i nadživljavali sâm film, a njihovi su interpreti preko noći postajali slavnim pjevačkim i film. zvijezdama, tako Maurice Chevalier, Jeanette Mac Donald, Nelson Eddy, Tino Rossi, Bing Crosby, Judy Garland, Frank Sinatra, Harry Belafonte i mnogi drugi. Ubrzo su nastali i posebni tipovi muz. filmova: muzička komedija, filmski musical i revijski film, kakve ponajviše stvaraju hollywoodski autori (npr. Busby Berkeley, Vincente Minnelli, Stanley Donen i Gene Kelly, te glumac-plesač-pjevač Fred Astaire, koji se svojim doprinosom žanra uzdigao do ranga autorstva), te njihov evr. ekvivalent filmska opereta (osobito u Njemačkoj). No, izuzev tih novonastalih tipova izrazito glazb. filmova, odnos prema glazbi ostao je u početku razdoblja zv. filma gotovo isti kao i u doba nijemoga. U većini zv. filmova glazba je i dalje imala posve sporednu ulogu te se koristila najviše za naivno zv. imitiranje i »opisivanje« pojedinih prizora, za popunjavanje »zastoja« u radnji filma ili je dobivala funkciju zv. kulise koja bez prestanka poput »tepiha« prati kadrove. Iznimka su tek pojedini redatelji koji glazbi počinju pridavati veću ulogu, povezujući je izravno s film. radnjom, posebice A. Hitchcock, koji je, počev od »Ucjene« (1929), upotrebljava za stvaranje napetosti, pa L. Milestone, koji od filma »Na Zapadu ništa novo« (1930) također glazbom produbljuje dramatični učinak prizorâ, zatim R. Clair koji glazbom upotpunjuje cjelokupnu atmosferu filma (»Pod krovovima Pariza«, 1930) te J. von Sternberg (»Plavi anđeo«, 1930) i G. W. Pabst (»Drugarstvo«, 1931).

Dok je u Hollywoodu u tome prvom razdoblju zv. filma (prije II svj. rata) uspjeh muz. filmova ostavljao donekle u sjeni razvoj dramaturški opravdanoga glazb. komentara nemuz. filmova, u evr. kinematografijama glazba je dobivala sve širu i mnogo značajniju ulogu. Posebno su važna film. ostvarenja nastala najužom suradnjom skladateljâ i redateljâ — Mauricea Jauberta sa R. Clairom, J. Vigoom i M. Carnéom, Josepha Kosmaa sa J. Renoirom, Sergeja S. Prokofjeva sa S. M. Ejzenštejnom, Benjamina Brittena sa A. Cavalcantijem, B. Wrightom i H. Wattom itd.

Veći se značaj pridaje ulozi i funkciji glazbe, od prvih početaka zv. filma, u žanru dokum. filma (osobito u ostvarenjima avangardnijih autora) te u anim. i eksp. filmu (W. Disney, A. Alexéieff, N. McLaren, L. Lye, V. Eggeling, O. Fischinger i dr.).

Nove generacije film. autorâ, afirmiranih poslije II svj. rata u Vel. Britaniji, Italiji i Francuskoj (nešto kasnije i u SAD), donose posve drugačije gledanje na funkciju glazbe u okviru film. djela te bitno mijenjaju način njezina oblikovanja i povezivanja s vidljivim film. sadržajem te strukturom filma. Glazba se posve usklađuje i sjedinjuje s film. radnjom, postavši ne samo svrhovitim komentarom prizorâ, već i dramaturškim čimbenikom koji može pojačati učinak pojedinih scenâ, pa i osvijetliti dublji smisao kadra. Umjesto dotad prevladavajućega ilustrativnog, opisnog načina tretmana film. glazbe, sada se više koristi izražajno-opisni način koji se temelji na pojačavanju film. izraza naglašavanjem bitnih elemenata, npr. ritma neke scene, njezinoga lirskog, meditativnog, idiličnog ili dramatičnog značaja. Uz to, sve se više primjenjuje i dramaturško-psihol. način povezivanja glazbe s film. sadržajem: glazbom se produbljuje psihol. učinak prizorâ, karakter likova i njihovih odnosa ili se ona upotrebljava kao simbolička zv. naznaka likova — na način asocijativnih motiva odn. lajtmotiva (npr. »Treći čovjek«, 1949, C. Eeeda, s muzikom Antona Karasa, i »Točno u podne«, 1952, F. Zinnemanna, s muzikom Dimitrija Tiomkina). Pritom se, osim tradic. glazbenih sredstava, od novijeg doba počinju sve više koristiti najsuvremenije, gotovo neograničene zvukovne mogućnosti elektronske i konkretne glazbe (npr. »Svijet tišine«, 1956, J.-Y. Cousteaua i L. Mallea). Istodobno, u filmovima komerc. karaktera velika se pozornost poklanja tzv. naslovnoj pjesmi (npr. »Ljubavna priča« iz istoimenog filma, 1970, A. Hillera, koju je skladao Francis Lai, pa pjesma »Raindrops Keep Fallin' on My Head« iz filma »Butch Cassidy i Kid«, 1969, G. R. Hilla, koju je skladao Burt Bacharach). Među brojnim glazbenicima koji su od početka zv. razdoblja pridonijeli razvoju i, općenito, shvaćanju film. glazbe, izdvajaju se ponajprije skladatelji koji su se »specijalizirali« odn. posvetili upravo toj glazb. vrsti: u Francuskoj, uz J. Kosmaa i M. Jauberta, Georges Auric, Maurice Jarre, Georges Delerue, Michel Legrand, Jacques Ibert, Georges Van Parys, F. Lai i dr.; u Italiji Alessandro Cicognini, Nino Rota, Giovanni Fusco, Ennio Morricone, Mario Nascimbene, Piero Piccioni, Renzo Rossellini, Carlo Rustichelli i dr.; u Vel. Britaniji Richard Addinsell, John Addison, Malcolm Arnold, Brian Easdale, John Barry, Leslie Bricusse, Johnny Dankworth i dr.; u SAD ponajprije skladatelji muz. filmova Irving Berlin, Jerome Kern i Richard Rodgers, zatim George Antheil, Bernard Herrmann, Alfred Newman, Hugo Friedhofer, Marvin Hamlisch, Lalo Shiffrin, Max Steiner, Victor Young, D. Tiomkin, Franz Waxman, John Williams, Paul Williams, Johnny Green, Harold Arlen, Frederick Loewe, David Grusin, Elmer Bernstein, Jerry Goldsmith, Miklos Rozsa i dr.; u Njemačkoj Giuseppe Becce, Werner Richard Heymann, Theo Mackeben i dr.; u SSSR-u Isak O. Dunajevski i dr.; u Grčkoj Manos Hadjidakis, Mikis Theodorakis i dr.; u Japanu Fumio Hayasaka, Hikaru Hayashi i dr.

Povremeno film. glazbu pišu i mnogi skladatelji afirmirani već izvan tog medija, tako A. Bliss, W. Walton, D. Milhaud, W. Egk, F. Fortner, P. Dessau, H. W. Henze, G. Petrassi, L. Dallapiccola, R. Vlad, G. C. Menotti, A. Copland, G. Gershwin, L. Bernstein, T. Baird, A. I. Hačaturjan, P. McCartney i mnogi drugi.

U nas su film. glazbu skladali Bojan Adamič, Krešimir Baranović, Miro Belamarić, Blagoje Bersa, Bruno Bjelinski, Silvije Bombardelli, Ivo Brkanović, Milo Cipra, Živan Cvitković, Arsen Dedić, Mladen Guteša, Stevan i Zoran Hristić, Miodrag Ilić-Beli, Alfi Kabiljo, Ivo Kirigin, Anđelko Klobučar, Vojislav Kostić, Kornelije Kovač, Marijan Kozina, Vladimir Kraus-Rajterić, Igor Kuljerić, Fran Lhotka, Marijan Lipovšek, Kiril Makedonski, Ilija Marinković, Predrag Milošević, Boris Papandopulo, Boško Petrović, Jože Privšek, Miljenko Prohaska, Trajko Prokopiev, Dušan Radić, Stanojlo Rajičić, Milan Ristić, Ivan Rupnik, Branimir Sakač, Dragutin Savin, Borivoje Simić, Zoran Simjanović, Tomislav Simović, Ivo Tijardović, Mihailo Vukdragović, Branislav Živković i dr.

LIT.: L. L. Sabaneev, Music for the Films, London 1935; K. London, Film Music, London 1936; D. Milhaud, Music in French Film, University of California Pres 1944; H. Eisler, Composing for the Films, New York 1947; J. Huntley, British Film Music, London 1947; R. V. Nelson/W. R. Rubsamen, Bibliographic of Books and Articles on Music in Film and Radio — u: Hinrichsen's Music Year Book VI, 1950; F. Lavagnino, La musica, 20 anni di cinema a Venezia, Roma 1952; C. McCarty, Film Composers in America, Glendale 1954; R. Manvell/J. Huntley, The Technique of Film Music, London/New York 1957; S. M. Biamonte (urednik), Musica e film, Roma 1959; H. A. Thomas, Die deutsche Tonfilmmusik, Gütersloh 1962; H. Colpi, Défense et illustration de la musique dans le film, Lyon 1963; Z. Lissa, Estetyka musyki filmowey, Krakow 1963; D. McVay, The Music Film, London/New York 1967; Th. W. Adorno/H. Eisler, Komposition für den Film, München 1969; I. Thomas, Music for the Movies, South Brunswick/London 1973; J. L. Limbacher (urednik), Film Music. From Violins to Video, Metuchen 1974.