APSTRAKTNI FILM

APSTRAKTNI FILM, također apsolutni film, čisti film, totalni film, naziv za različite vrste → eksperimentalnoga filma i → neprikazivačkoga filma, kojih je bitna odrednica očevidno odstupanje od zbilje poznate iskustvu, u rasponu od izobličenja fiz. stvarnosti do njezine potpune preobrazbe, odn. tvorbe izrazito film. univerzuma; u potonjem se slučaju kadikad, u svrhu opisa, a prema analogiji sa slikarstvom, rabi i izraz nefigurativni film. Dijeli se na dva osnovna tipa: (1) onaj u kojemu se kamera upotrebljava u svojoj fotogr. funkciji bilježenja zbilje; (2) onaj koji se služi tehnikom → animacije. Kod prvog tipa preobrazba zbilje postiže se najčešće s pomoću raznih deformacija slike, trikovima, rasvjetom, montažom (montažnim narušavanjem prostorno-vremenskih i uzročno-posljedičnih svojstava i zakona zbiljskoga svijeta), objektivima, redukcijom dubine, snimanjem neprepoznatljivih predmeta, preobrazbama zbiljskih zvukova itd; u animacijskom apstraktnom filmu kvaliteta apstraktnosti postiže se uporabom raznih spec. tehnika animacije, nefigurativnoga crteža (→ animacija, proizvodnja), lik. apstrakcijom, uporabom geom., graf. likova i simbola itd.

Osnovna značajka strukture umjetnički uspjelih apstraktnih filmova jest u stvaranju takvih odnosa među elementima filma koji potiču mišljenje (u prvom redu mehanizme asociranja i zaključivanja), djeluju na podsvijest, zbunjuju ili šokiraju, ili je pak u ritmičkoj organizaciji kojom se u gledaocu nastoji pobuditi osjećaj ugode ili neugode. S tim u svezi je i estetska ambicija apstraktnoga filma: uz eksperimentiranje i težnju da se stvori film koji je neovisan o prepoznatljivoj fiz. realnosti, A. uglavnom zastupa viziju filma koji se, kao djelo, može svrstati u kategoriju drugih tzv. apstraktnih disciplina — glazbe, matematike, odn. onih koje se zasnivaju na harmoniji, ili postoje kao čvrst logički sustav.

U društvenom pogledu A. je vrlo često izraz suprotstavljanja rutini indus. filmske proizvodnje, a također izraz otpora prema prihvaćenim kult. konvencijama; tada može dobiti i polit. dimenziju. Estetski i društv. motivi nastajanja apstraktnoga filma, kao i njegova nepopularnost u šireg gledateljstva, razlogom su da se taj tip film. stvaralaštva najčešće pojavljuje izvan → dominantne kinematografije, u sklopu raznih avangardnih strujanja (→ avangarda), kao proizvod film. amatera (→ amaterizam, filmski), → alternativne kinematografije, → underground-filma itd.

Pojava apstraktnog filma vezana je uz pojavu film. avangarde 20-ih godina, a podudara se i s mnogim avangardnim nastojanjima u dr. umjetnostima (dadaizam, nadrealizam, apstraktno slikarstvo, roman toka svijesti). Najprije se javlja kao animacijski apstraktni film, kojega su začetnici Viking Eggeling i Hans Richter između 1918. i 1920, a koji animiraju geom. likove; taj tip početkom zv. razdoblja razvija Oskar Fischinger koji ostvaruje kontrapunkt glazbe i takvih likova. Poč. 40-ih godina u tom se području okušavaju crtačica Mary Ellen Bute i snimatelj Ted Nemeth (»Tokata i fuga«, 1940; »Tarantella«, 1941), a 70-ih godina John Halas (u suradnji s Haroldom Whitakerom). Također, na području animacijskoga apstraktnog filma zanimljivi su i domašaji slikara Marcela Duchampa koji je u suradnji s Marcom Allégretom i Manom Rayem 1926. realizirao »Anemični film«, registraciju mehanički rotiranih crteža, čime je postignut snažan doživljaj trodimenzionalnosti. Nadalje, među iznimno značajne dosege mogu se ubrojiti djela Lena Lyea i Normana McLarena koji 30-ih godina stvaraju filmove u kojima se izravno crta na vrpci (→ animacija, proizvodnja), zatim Michaela Snowa, te eksperimentiranja s kompjutorom Johna Whitneya (→ kompjutorski film).

Na području fotografiranoga apstraktnog filma prvim potpuno apstraktnim smatra se »Mehanički balet« (1924) Fernanda Légera i Dudleya Murphyja, u kojem se u ritmičkoj montaži prikazuju lica i kuhinjske potrepštine. U istom razdoblju Henri Chomette eksperimentira sa svjetlosnim senzacijama, proizvedenim odrazom svjetla u kristalima koji se brzo kreću; ta »igra« sâmoga svjetla jednim je od razloga za nastajanje naziva čisti film (u Francuskoj mu je tada značajan predstavnik Man Ray). U Njemačkoj Walter Ruttmann u filmu »Berlin — simfonija velegrada« (1927) prepleće elemente apstraktnoga filma s dokumentarnim, a László Moholy-Nagy stvara filmove tehnikom koja nalikuje Chometteovoj. Daljnji eksperimentatori sa svjetlom su Belgijanac Francis Brugière te Amerikanci Douglas Crockwell i James Dale; Légerov postupak s predmetima razvijaju u Francuskoj Eugène Deslaw (»Marš strojeva«, 1928), a u SAD Robert Florey.

U razdoblju zv. filma za apstraktni film su najkarakterističnija kontrapunktiranja zvuka, osobito glazbe, i slike (Germaine Dulac, Slavko Vorkapich). Inače, u tom razdoblju animacijska apstrakcija predstavlja istaknutiju granu u toj film. vrsti; štoviše, ona se osobito i razvija u anim. filmu, dijelom i zbog mogućnosti ostvarivanja tehnički preciznijeg kontrapunktiranja zvukova i anim. likova.

LIT.: L. Moholy-Nagy, Malerei, Photographie, Film, Paris 1925;.H. Richter, Filmgegner von heute - Filmfreunde von morgen, Berlin 1929; A. Kyrou, Le Surréalisme au cinéma, Paris 1963; L. O'Connor, Viking Eggeling, 1880-1925, Artist and Filmmaker, Life and Work, Stockholm 1971; H. Richter, Begegnungen von Dada bis heute: Briefe, Dokumente, Erinnerungen, Köln 1973; H. Scheugl/E. Schmidt, Eine Subgeschichte des Films, Lexikon des Avantgarde-, Experimental- und Underground-films, Frankfurt/Main 1974.