FLEISCHER, braća

FLEISCHER, braća, am. animatori, redatelji i producenti austrijsko-žid. podrijetla (Max: Beč, 19. VII 1883 — Woodland Hills, 11. IX 1972; Dave: New York, 14. VII 1894 — Hollywood, 25. VI 1979). Max F. je otac Richarda F. Oko 1900. Max radi kao crtač u listu »Daily Eagle«, gdje upoznaje J. R. Braya, također crtača. Oko 1915. braća se počinju baviti pokusima za crt. filmsku seriju Iz tintarnice (Out of the Inkwell). S prvim rezultatima Max odlazi u Paramount, gdje ga Bray angažira na izradi crt. filmskih šala za mjesečni magazin Bray Pictograph. Osnovni problem tadašnjega crt. filma bio je opsežan i težak posao koji je valjalo obaviti da bi sa crtanjem i nadovezivanjem pojedinih faza dobio uvjerljiv pokret crteža na ekranu. Max dolazi na ideju da u tu svrhu iskoristi prethodno snimljene »žive« prizore te konstruira aparat koji omogućava da se igr. sekvenca precrta kvadrat po kvadrat: patent za tzv. rotoscope predan je 6. XII 1915. a službeno odobren 9. X 1917; sve do danas rotoscope je osnovno pomagalo mnogih crtača i animatora. Po ulasku SAD u I svj. rat 1917, Bray i Max izrađuju instruktivne crt. filmove za vojsku. Nakon rata (1919) osnivaju u okviru Paramounta vlastiti studio koji radi sve do 1942. Max rukovodi produkcijom, a Dave preuzima ulogu gl. stvaraoca.

Serija Iz tintarnice (1917—29) zanimljiva je i tehnički uspjela kombinacija igr. i crt. elemenata. Na početku svake epizode Max u studiju crta gl. junaka, klauna Kokoa, koji se ubrzo »oslobađa« autorove kontrole i započinje nizom podvala, često na Maxov račun. Serija obiluje vratolomnim akcijama, čime se prvi put očituju elementi dinamične, agresivne i halucinantne poetike braće Fleischer. Nadahnuta upotreba rotoscopea omogućava virtuoznu gradaciju pokretâ, ali se uporaba igr. predložakâ nikad ne očituje u meh. antropomorfnosti realnosti crt. filma: naprotiv, ovladavanje svim nijansama kretanja pomaže braći da odmah krenu putem slobodnog karikiranja i potpunog pomicanja prizora od prepoznatljivoga k autentičnome medijskom modelu. Najpoznatije su epizode Dosadna muha (The Tantalizing Fly, 1917), Stalni pokret (Perpetual Motion, 1919), Hipnotizer (Hypnotist, 1922), Genij ekrana (Genius of the Screen, 1925), Kokoova zemaljska kontrola (Koko's Earth Control, 1928), Harum Scarum (1929) itd.

Za pozadinu Kokovih pustolovina često su korištene fotografije film. studija, a zahvaljujući rotografskom postupku u brojnim epizodama zajedno nastupaju živi i nacrtani likovi. Do 1923. oko braće se okuplja ekipa poznatih crtača i animatora koji će s njima kontinuirano raditi: Burt Gillette, Dick Huemer, Manny Davis, Ben Sharpsteen, Doc Crandall i dr.

Tokom 1923. nastaje namjenski cjelovečernji crt. film Einsteinova teorija relativnosti (The Einstein Theory of Relativity), a 1925. Darwinova teorija evolucije (Darwin's Theory of Evolution), prvi dugometr. namjenski crt. filmovi u svijetu, s obzirom na ambiciju i vrijeme nastanka vrlo značajni.

Od 1924. braća izvode pokuse i sa zvukom: najprije u seriji Song Car-Tune, gdje se uz svaku epizodu izvodi posebno komponirana muz. pratnja, a anim. loptica (bouncing ball) naznačava na titlovima s tekstom ritam pjevanja (ne bi li, u pojedinim sekvencama, čitavo gledalište sudjelovalo u pjesmi); s Lee De Forestom realiziraju nekoliko fonofilmova (prvi je Moj stari dom u Kentuckyju — My Old Kentucky Home, 1926), a 1930. zamjenjuju seriju Iz tintarnice novom zv. serijom Talkartoons: gl. lik je Bimbo, koji se, uz Kokoa, već pojavio u epizodama prethodne serije U epizodi Dizzy Dishes (1930) prvi se put javlja → Betty Boop, ubrzo svjetski poznata »zvijezda« crt. filma. Betty i Bimbo mijenjaju izgled tokom slijedećih sezona, dok se u konačnom obliku pojavljuju tek 1932 (Prekinite predstavu! — Stopping the Show). Nova serija Betty Boop (1930—39) sadrži brojne filmove u kojima se svi oblikovni elementi (crtež, pokret, zvuk, crno-bijela »gama«) savršeno ugrađuju u polifonu kinestetičku strukturu: serija obiluje naglašeno erotskim simbolima, atmosfera je često morbidna, radnja vrlo zgusnuta i neurotizirana. Najbolje epizode (Bimbovo uvođenje — Bimbo's Iniciation, 1931; Minnie the Moocher, 1932; Starac s planine — Old Man of the Mountain, 1933, itd.) poetske su fantazmagorije na granici iracionalnog košmara.

Na silovitu razbarušenost serije Betty Boop nadovezuje se gotovo klas. savršenstvo najboljih epizoda sljedeće serije Mornar Popeye (Popeye the Sailor, 1933—42). Savršeno vladanje strukturom crt. filma omogućuje braći da stvore cjeline koje pripadaju najboljim ostvarenjima klas. animacijske umjetnosti (npr. Hodanje u snu — A Dream Walking, 1934). Erotske su aluzije dublje i obojene humorom, a cjeline i oblici podvrgnuti strogoj formativnoj mjeri. Ankete iz 1938. pokazuju da Popeye po popularnosti nadilazi čak i Mickeyja Mousea. Braća u tu seriju uvode trodimenzionalni dekor, izum patentiran 15. IX 1936; taj se dekor u obliku maketâ i kulisâ niže pred kamerom u nekoliko odvojenih sukcesivnih planova; rotacijska ploča s dekorom omogućuje pomicanje čitave scenografije u skladu s faznim pomacima nacrtanih figura u prvom planu; riječ je o rješenju donekle sličnom Disneyjevoj multiplan-kameri. Primjena tog zahvata i nadahnuta upotreba kolora daju dotad neviđenu ekspresivnost filmovima Mornar Popeye susreće Sindbada Pomorca (Popeye the Sailor Meets Sinbad the Sailor, 1936), Popeye susreće Ali-babu i 40 hajduka (Popeye Meets Ali Baba and His 40 Thieves, 1937) i Aladin i čarobna svjetiljka (Aladdin and His Wonderful Lamp, 1939). Svi elementi na kojima će Disney sagraditi svoj spektakularni uspjeh (rotoscope, boja, zvuk, multiplan-kamera, itd.). nalaze stvaralački puniju primjenu u braće Fleischer, autora dubljih i izražajnijih od dopadljivoga ali puritanski ograničenoga, građanskog modela W. Disneyja. Premda su desetljećima (i usprkos svojem novotarstvu) bili potcjenjivani, ovi su umjetnici danas nesumnjivi prvaci am. i svjetske klas. figuralne animacije.

U kasnijem radu braća ne dostižu nekadašnje uspjehe: dugometr. pothvati (Gulliverova putovanja — Gulliver's Travels, 1939, i Gospodin Stjenica ide u grad — Mr. Bug Goes to Town, 1941) te crt. filmske serije (Kameno doba — Stone Age Cartoons, 1940, i Superman, 1941) pokazatelji su silazne linije u opusu koji se teško mogao uklopiti u tržišne i dopadljive kanone nametnute Disneyjevom manirom. Tek novije projekcije njihovih serija širom svijeta otkrile su njihovo pravo značenje i vrijednost.

LIT.: M. Langer (urednik), Max e Dave, Milano 1980.