DISTRIBUCIJA

traži dalje ...

DISTRIBUCIJA, jedna od 3 temeljne grane kinematografije (film. industrije) koja se bavi stavljanjem u promet filmova radi njihove komerc. eksploatacije u ime proizvođača i osigurava kontinuiranu opskrbu programa prikazivačima. Djelatnost se sastoji u raspodjeli umnoženih kopija film. djela koje se prema utvrđenom redoslijedu upućuju pojedinim prikazivačima, a ovi plaćaju najamninu, bilo u obliku ugovorenog postotka od prodanih ulaznica, bilo u obliku unaprijed utvrđenog iznosa ovisnog o danima prikazivanja i broju sjedala u dvorani. Na početku razvoja kinematografije nije još bilo podjele na tri temeljne djelatnosti (proizvodnja, distribucija, prikazivalaštvo). Proizvođači filmova najčešće su sami putovali s film. kopijama i prikazivali ih uz naplatu, a kasnije su se proizvodnja i prikazivalaštvo razdvojili, tako da su proizvođači prodavali kopije filmova vlasnicima putujućih kinematografa koji bi ih iskorištavali dok se fizički nisu uništile. Tek 1903. braća Harry J. i Herbert Miles u SAD osnivaju prvo samostalno poduzeće za iznajmljivanje filmova, tako da prikazivači više nisu morali putovati s kopijama, nego su kopije počele kružiti od prikazivača do prikazivača. To je bio preduvjet za stvaranje stalnih kino-dvorana, pa prikazivanje filmova seli iz ambijenta sajamskih šatora u prostorije koje se po izgledu i udobnosti približuju kazalištima. Ubrzo se umnožio broj distributera (u SAD ih je 1907. bilo više od 100), a to je izazvalo obaranje cijene najma. Tomu se 1909. nastojao suprotstaviti prvi film. trust MPPC (akr. od Motion Picture Patents Company) koji je u suradnji s najjačim proizvođačem film. vrpce Eastman-Kodakom zavladao film. tržištem, namećući maksimalnu duljinu filmova od dvije role. No u Evropi su se snimali dulji filmovi, pa su i u SAD nezavisni producenti i distributeri počeli lansirati → cjelovečernje filmove s glumcima koji su stjecali popularnost, što je dovelo do tzv. sustava zvijezdâ i slabljenja tržišnog položaja trusta. Nakon sudske odluke o ukidanju patenata za filmove (1915) i raspuštanja MPPC zbog zabrane trustova (1917), kontrolu tržišta postupno preuzimaju novi producenti koji su svoje karijere najčešće započinjali kao vlasnici kina (A. Zukor, C. Laemmle, W. Fox, S. Goldwyn, H. Cohn i dr.). Oni su bili osnivači nekih od velikih kompanija koje su ujedinile proizvodnju i distribuciju (Universal, Paramount, MGM, Fox, Columbia, United Artists, Warner Bros, RKO). Taj tzv. studio-sistem ipak nije sasvim onemogućio nezavisne producente, pa su s vremenom velike kompanije počele otkupljivati i stavljati u promet i filmove proizvedene izvan njihovih studija. Privremena kriza nakon uvođenja televizije, a i kasniji razmah proizvodnje namijenjene televiziji, još su više poticali ponovno osamostaljivanje i financ. jačanje distribucije, koja u novije vrijeme, osim posredovanja između proizvođača i prikazivača, sve više dobiva odsudni utjecaj na film. repertoar prethodnim financiranjem proizvodnje.

U našim zemljama prvo je distributersko poduzeće osnovano 1907. u Zagrebu pod imenom Uranija, Furtinger i drug. Između dva rata slabo razvijena mreža kino-dvorana u Jugoslaviji bila je ovisna o velikim stranim kompanijama (njemačkim i američkim). Uvozom filmova bavila su se mnogobrojna poduzeća (1938. bilo ih je 23, od toga u Zagrebu 16) u kojima je kapital većinom bio inozemni, a velike am. kompanije imale su i svoja izravna predstavništva u Zagrebu. Ostvareni profit odlazio je izvan zemlje, bez ikakva ulaganja u domaću proizvodnju filmova. Situacija se mijenja 1945, kad se osniva Državno filmsko preduzeće sa sjedištem u Beogradu i s direkcijama u pojedinim republikama, koje je povezivalo proizvodnju, distribuciju i prikazivanje. Već 1946. razdvaja se proizvodnja od distribucije i u pojedinim republikama se stvaraju, osim poduzeća za proizvodnju, i zasebna poduzeća za raspodjelu filmova. Tako su postupno nastali u Beogradu Morava film, u Zagrebu Croatia-film, u Ljubljani Vesna film, u Sarajevu Kinema, u Skoplju Makedonija film i u Budvi Zeta film. U prvo vrijeme oni su zajednički uvozili (preko Jugoslavija filma u Beogradu) filmove za cijelu Jugoslaviju, a stavljali su ih u promet samo na području svoje republike. Nakon 1956. svako poduzeće samostalno uvozi filmove i stavlja ih u promet na cijelom području Jugoslavije, ali zadržan je jedinstven nastup prema inozemstvu, što onemogućuje odljev profita izvan granica zemlje. Taj temeljni odnos nije se izmijenio ni kad je (potkraj 60-ih godina) nastao niz novih radnih organizacija za promet filmova, među kojima i Kosova film u Prištini i Zvezda film u Novom Sadu. Godine 1983. u Jugoslaviji se uvozom i prometom filmova bavi 17 radnih organizacija, a neke među njima ujedno organiziraju ili sufinanciraju proizvodnju domaćih filmova (u posljednje vrijeme sve češće).

LIT.: R. Cassady, Monopoly in Motion Picture Production and Distribution: 1908—1915, Los Angeles 1959; P. A. Baumgarten/D. C. Farber, Producing, Financing and Distributing Film, New York 1973; W. E. Hurst/W. Storm Hale, Motion Picture Distributions: Business or Racket?, Hollywood 1975.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

DISTRIBUCIJA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/1360>.