LZMK

Filmska enciklopedija

DETEKTIVSKI FILM Filmska traka traži dalje ...

DETEKTIVSKI FILM, film. žanr. Slično detektivskom romanu i ostalima vrstama → kriminalističkog filma, u detektivskom su filmu pokretači radnje neki kriminalni čin (najčešće umorstvo, pa krađa, ucjena, otmica itd.) i potreba za zadovoljenjem pravde (zakona, postojećeg poretka, etičkih principa). Međutim, različito od dr. srodnih vrsta (→ gangsterski film; thriller), u ovom žanru počinitelj delikta je nepoznat, pa se radnja usredotočuje na istragu, objašnjenje »misterija« i otkrivanje prestupnika. To svojstvo žanra predodređuje i kompoziciju filma (tipiziraniju i razaznatljiviju no u ikojem drugom žanru), odnosno, postojanje i redoslijed triju neizostavnih momenata u njegovoj fabuli: (1) prestup, koji se događa u samom početku filma i povod je istrazi; (2) sâma istraga koja se proteže na gotovo čitav film i konstituira njegov zaplet; (3) prepoznavanje, obznanjivanje i gotovo uvijek hvatanje počinitelja prestupa. Istragu vodi detektiv (koji je središnja ličnost filma, nerijetko nazočan u gotovo svim prizorima i po kojem je žanr dobio naziv); on može biti pripadnik policije (odatle u Francuskoj i naziv policijski film), privatni detektiv ili osoba koja iz nužde ili radoznalosti preuzima ulogu detektiva; istragu vrši ispitivanjem osumnjičenih i svjedoka, motrenjem i slijeđenjem osumnjičenih, verbalnom raščlambom indicija i potencijalnih motiva, te rekonstruiranjem događaja (česti sudionik tih dijaloga i radnji je njegov stalni pratilac ili netko njemu inferioran, iz policije ili kruga bliskog događaju), i postavljanjem zamke sumnjivom. Istraga je nerijetko vezana uz živu radnju, opasnosti, ugroženost detektiva ili dr. likova, pa tada D. dobiva i odlike → akcionog filma ili → pustolovnog filma.

Žanr detektivskog filma jedan je od najpopularnijih u povijesti kinematografije i predstavlja značajan udio u am., brit., franc. i njem. proizvodnji. Njegovoj rasprostranjenosti, uz već naznačene, pridonijeli su i sljedeći razlozi: zanimljivost, napetost koju stvara film, čar suočenja s »enigmom« i pokušaji da se ona razriješi prije završetka filma, lik detektiva (često je to osoba ekstravagantna, čudak, sklon osebujnom humoru), podržavanje od društv. nadgradnje jer detektivski filmovi počesto afirmiraju postojeći poredak, ali ponekad i društvenokritička opserviranja do kojih dovodi analiza uzroka zločina.

Iz tih razloga, a zahvaljujući i oslanjanju na bogatu knjiž. baštinu u ovom žanru, preuzimanjem stereotipâ žanra kao i likova detektiva, D. se javlja neposredno po pojavi filma. Već krajem 1902. nastaje jedan film kojeg je junak Sherlock Holmes (Prevareni Sherlock Holmes, redatelj nepoznat), F. Holger-Madsen 1908. u Danskoj snima seriju filmova s istim detektivom, a sljedeće godine V. Jasset u Francuskoj kreira → ciné-roman Nick Carter. Desetih godina detektiv postaje junakom brojnih → serijala i → serijskih filmova. Tako, u Njemačkoj od 1913. popularni su filmovi s detektivima Stuartom Webbsom i Harryjem Higgsom, 1917/18. s Joeom Debbsom (tumači ga H. Piel), u Francuskoj najpopularniji detektiv je novinar Philippe Guérande u ciné-romanu Vampiri (1915/16) L. Feuilladea, a u SAD se, među inima, javljaju i žene detektivi (prvu tumači Ruth Roland, 1914/15). Općenito, u nij. filmu u žanru se najviše eksploatiraju njegovi akcijski potencijali, tako da brojna djela zapravo graniče s pustolovnim filmom; također, zapostavljaju se psihol. nijansiranja u izradi likova, a s obzirom na detektiva naglasak je na romantično-ekstravagantnim crtama njegova izgleda i ponašanja. Odstupanja od tih svojstava zamjećuju se u razdoblju tzv. zrelog nijemog filma — 20-ih godina. U zv. razdoblju postupno dolazi do sve većih mijena u prirodi detektivskog filma. Razlog zato su novi knjiž. predlošci (od kraja 20-ih godina javljaju se pisci kao A. Christie, S. S. Van Dyne, pa D. Hammett, G. Simenon i R. Chandler) koji utječu na odlike filmova, uvođenje dijaloga smanjuje brojnost akcionih prizora u dijelu filmova i omogućuje distingviranije profiliranje likova, a u mnogim filmovima zamjećuje se i težnja prema realist. tretmanu građe. Uz nekad dominantnog → čovjeka od akcije, detektiv sve češće pripada tipu → stranca, a nakon 40-ih i gubitnika (npr. H. Bogart, J. Gabin, L. Jouvet). Tridesetih godina filmovi u žanru detektivskog filma nastaju u okvirima vrhunske produkcije, uvođenjem → dvostrukog programa kao B-filmovi, a brojni su i detektivski serijski filmovi. Od potonjih, iznimno su popularne serije s tzv. orijentalnim detektivima, → Charlie Chanom (započeta 1931) i → Mr. Motom (1937), zatim filmovi i serije s detektivima džentlmenima ili osobenjacima (→ thin man; bulldog drummond; philo vance), pa serije Dick Tracy (1937), → Ellery Queen (1930. i 1940), Svetac (→ saint, the, 1938), → Nick Carter (1939), → Boston Blackie (1941), → Crime Doctor (1943), u Velikoj Britaniji → Sherlock Holmes. Nakon II svj. rata, nestajanjem dvostrukog programa, i zbog širenja televizije koja proizvodi svoje detektivske serije, serijski detektivski film postupno iščezava; među iznimnim serijama je zapadnonjemačka prema romanima Edgara Wallacea (poč. 60-ih godina), a 60-ih godina stanovit nadomjestak za detektivske serije predstavljaju špijunsko-pustolovne o »tajnim« agentima (npr. o → Jamesu Bondu). Od sredine 30-ih godina, također postupno, javljaju se i filmovi koji ne pripadaju nekoj seriji, a koji predstavljaju značajan umj. domet. U žanru se okušavaju neki od najistaknutijih redatelja, npr. A. Hitchcock, F. Lang, J. Huston, H.-G. Clouzot, H. Hawks, J. Losey i D. Siegel; isto tako, mnogi najpopularniji glumci u takvim filmovima ostvaruju neke od svojih najznačajnijih uloga: npr. H. Bogart, kao Hammettov detektiv Sam Spade u Malteškom sokolu (1941) J. Hustona i kao Chandlerov detektiv Phil Marlowe u Dubokom snu (1946) H. Hawksa, začinje kasnije sve učestaliji lik detektiva grubijana i cinika, čije će nasilničke crte u Francuskoj razviti E. Constantine kao tumač agenta Lemmyja Cautiona (iz romanâ P. Cheyneya) koji postaje pretečom špijunskih filmova u kojima je gl. junak »tajni« agent. Krajem 60-ih i poč. 70-ih godina detektiv postaje izuzetno zatvorena osoba i, recipročno tome, nasilna, npr. Ch. Bronson, C. Eastwood i G. Hackman. Poslije II svj. rata, međutim, u Evropi poneki detektivi predstavljaju protutežu dominantnom am. tipu, npr. A. Guinness kao otac Brown iz djelâ G. K. Chestertona i, osobito, J. Gabin kao smireni Maigret G. Simenona. Popularnost detektivskog filma uzrokovala je i pojavu paralelnog žanra — parodije detektivskog filma, od koji je najistaknutija ona u filmu Buster detektiv (1924) B. Keatona.

LIT.: G. Gow, Suspense in the Cinema, New York 1971; W. K. Everson, The Detective in Film, Secaucus 1972; A. Helman, Filmy kriminalne, Warszawa 1972; I. Cameron, A Pictorial History of Crime Films, New York/London 1975; J. Markulan, Zarubežnyj kino detektiv, Leningrad 1975; M. R. Pitts, Famous Movie Detectives, Metuchen/London 1979; G. Seesslen, Mord im Kino, Reinbek bei Hamburg 1981.

An. Pet.


Citiranje:
DETEKTIVSKI FILM. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 17.1.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=1309>.

kratice i simboli