CRNO-BIJELI FILM

CRNO-BIJELI FILM. Sa stajališta vizualne percepcije svijeta koji nas okružuje, dugo je svijet crno-bijelih slika bio izvan čovjekova iskustva; uzrok tome jest u činjenici da se u fiziološki zdrava promatrača tek u uvjetima tzv. skotopskog vida, što znači kod veoma niskih nivoa osvjetljenja zornog polja, pri čemu se u mrežnici oka podražuju samo štapići, javlja akromatska percepcija promatranog prizora; inače doimlje se da je svijet »u bojama«, a da su akromatske vrijednosti boja — to znači skala sivih tonova između suprotstavljenih ekstrema crnoga i bijeloga — samo dio bojama bogatog okoliša. Tek razvitak ranih fotogr. procesa i počeci kinematografije uvode crno-bijelu sliku kao opću konvenciju, otprije poznatu samo u pojedinim graf. tehnikama slikarstva. Upravo zbog toga su kinematografija i crno-bijeli film predstavljali sinonime sve do sredine 30-ih godina, kada se postupno komercijalno širio film u boji.

Općenito, crno-bijela film. slika, u osnovi kao i fotografska, nastaje na taj način da svjetlo odraženo od predmeta snimanog prizora na filmu uzrokuje lokalno različite ekspozicije halida srebra (sastojka emulzije na film. vrpci), stvarajući u njima nevidljivu latentnu sliku. Tokom laboratorijske obradbe ta latentna slika pretvara se u različite gustoće metalnog srebra (→ densitet) koje, kada kroz njih prođe svjetlost, uvjetuju monokromatske razlike u tonovima između pojedinih dijelova slike; te monokromatske razlike u tonovima slike trebale bi odgovarati luminancijskim razlikama snimanog prizora u boji, što ovisi o gradacijskim karakteristikama materijala koji se koristi pri snimanju i obradbi filma.

U praksi, međutim, postoje 2 modaliteta toga osnovnog načina dobivanja crno-bijele film. slike. Pri preokretnom postupku, pri kojem se za stvaranje crno-bijele slike koristi preokretna vrpca i odgovarajući preokretni proces laboratorijske obradbe, izravno se dobivaju vizualne gustoće koje se tokom projekcije mogu kvalificirati kao odgovarajuća monokromatska reprodukcija prizora u boji.

U postupku negativ-pozitiv i odgovarajućem procesu laboratorijske obradbe, dobivene gustoće crno-bijelog negativa obrnute su od tonova snimanog prizora i zbog toga nisu prikladne za projekciju. Međutim, kao kopirne gustoće, tokom kopiranja na crno-bijeli pozitiv-film, one predstavljaju modulatore ekspozicije materijala na kojem se kopiranje vrši, pa se na razvijenoj kopiji dobivaju odgovarajuće, za projekciju prikladne monokromatske vizualne gustoće koje odgovaraju tonalnim razlikama snimanoga film. prizora.

Za postizanje crno-bijele film. slike nužna je odgovarajuća crno-bijela film. vrpca, na koju se nanosi na svjetlo osjetljiva emulzija; danas se za film u boji, pa tako i za crno-bijeli film, koriste sigurnosni materijali od triacetata i poliestera kao podloga. Zahvaljujući njihovim kem., meh. i optičkim svojstvima riješeni su brojni problemi koji su bili vezani uz materijale koji su im prethodili — Kodakov celuloid i Agfinu acetat-celulozu. Na podlogu napravljenu od tih materijala nanosi se crno-bijela film. emulzija, u kojoj su raspršeni kristali halida srebra u želatini. Ta želatina omogućuje da odgovarajuće kem. supstance tokom laboratorijske obradbe nesmetano reagiraju s halidima srebra, pri čemu se stvaraju veće ili manje nakupine metalnog srebra (koje se označavaju kao → zrnatost). Dalje, crno-bijela film. emulzija sadrži i neznatne količine složenih senzibilizatora, supstanci koje pridonose povećanju osjetljivosti kristala halida srebra na svjetlost. Pored njih, u emulziji se nalaze i neznatne količine specifičnih boja, koje također imaju funkciju senzibilizatora; one proširuju osnovnu osjetljivost halida srebra (koji je najviše osjetljiv na plavu boju) s plave oblasti spektra (kao kod nesenzibiliziranih materijala) na ostale dijelove spektra (kod ortokromatskih i pankromatskih vrpca).

Po namjeni, crno-bijele film. vrpce dijele se na one pri snimanju i kopirne. Razlikuju se po svojim fotogr. svojstvima, koja određuju njihova osjetljivost na svjetlost, gradacijske karakteristike senzibilizacija, zrnatost i funkcija prijenosa modulacije (→ oštrina).

Snimateljske vrpce osjetljivije su od kopirnih jer im je svrha da omoguće snimanje što većeg broja prizora pri postojećem osvjetljenju, a po mogućnosti, bez većih zahvata u postojeću svjetlosnu strukturu pomoću dodatne film. rasvjete. Gradacijska karakteristika (→ senzitometrija) im je položenija, kako bi u okviru zadanog raspona gustoćâ, koji im je svojstven, obuhvatili što veći ekspozicijski raspon svjetlinâ snimanog prizora. Senzibilizirane su pankromatski jer trebaju zabilježiti sve dijelove spektra svjetla koje se odražava od snimanog prizora, kako bi ih prenijeli na odgovarajuću skalu sivih tonova slike. U usporedbi s kopirnim vrpcama, njihova zrnatost je grublja, jer proizlazi iz njihove veće osjetljivosti. Funkcija prijenosa modulacije jest specifičan način kojim se iskazuje moć razlaganja linijâ, odn. sitnih detalja pomoću pojedine film. vrpce, a uvjetuje vizualni dojam oštrine koju je pojedinom film. vrpcom moguće zabilježiti. Kod film. vrpce namijenjene snimanju kamerom, ta moć razlaganja linijâ je manja od moći razlaganja linijâ kod kopirnih materijala jer ovisi o njihovoj različitoj zrnatoj strukturi.

Na kopirne vrpce ne presnimava se realna scena, već negativ ili preokretni film, tako da se niža osjetljivost tih kopirnih filmova nadomješta intenzivnijim svjetlosnim tokom u uređaju za kopiranje. S obzirom na gradacijska svojstva, ona kod kopirnih filmova ovise o njihovoj namjeni. Ako se koriste za duplikacijske postupke, kao duplikacijski pozitiv ili negativ, njihova gradacija u načelu treba biti jednaka gradaciji originalnog negativa, koji duplikacijski materijali kod kopiranja zamjenjuju. Obrnuto od toga, gradacijska svojstva pozitiv-film. vrpcâ su znatno strmija od snimateljskih i duplikacijskih film. vrpca. Ona su uvjetovana vizualnim dojmom slike koja treba biti takva da kod gledaoca, tokom projekcije tog pozitiva, pobudi dojam adekvatnog prijenosa luminancijskih detalja zbiljskih prizora na luminancijske detalje projicirane slike. Kopirne vrpce senzibilizirane su ortokromatski jer se na njih presnimava crno-bijeli negativ. Zrnatost im je sitnija nego kod materijala kojima se vrši snimanje kamerom jer im je manja osjetljivost.

Da bi se postigla ranije spomenuta svojstva crno-bijele film. vrpce i raznorodni postupci njezine obradbe, prošao je dug razvojni put. Međutim, iz saznanja tehnol. razvoja crno-bijelog filma, proizašla su i temeljna rješenja vezana za film. vrpcu u boji, koja je, kasnije, uglavnom istisnula crno-bijeli film, koji se u današnjoj film. produkciji upotrebljava samo povremeno. Također, zbog općenito veće trajnosti crno-bijele slike od one u boji, crno-bijela vrpca koristi se u specijalnim postupcima, koji osiguravaju dugotrajnije arhiviranje filmova u boji.

Međutim, od pojave filma pa do 70-ih godina, uz crno-bijeli film bili su vezani najznačajniji događaji za razvoj tog medija kao umjetnosti, tokom kojega su definirani njegova estetika i teorija te mnogobrojni stilovi i žanrovi. Tako, crno-bijelom film. vrpcom realizirani su svi nij. filmovi, npr. djela D. W. Griffitha i S. M. Ejzenštejna, sovj. revolucionarnog filma, filmovi njem. ekspresionizma, franc. avangarde i am. nijeme komedije, u zv. razdoblju pak djela am. žanrovskog filma, franc. poetskog realizma, filmovi O. Wellesa, tal. neorealizma, velikog dijela franc. novog vala, većina jap. filmova 50-ih godina i napokon, većina jugosl. filmova sve do 70-ih godina.

Također, crno-bijeli film stvorio je i specifičnu poetiku i retoriku, kojom se u nekim komponentama izrazito razlikuje od filma u boji. Tako, budući da su tonovi boja, koje postoje u zbilji, u crno-bijelom filmu reducirani tek na skalu sivih tonova, smještenih između njihovih krajnjih vrijednosti — crne i bijele, crno-bijela slika djeluje u većoj mjeri stilizirano i zato veoma ekspresivno, što može imati važnu dramaturšku i simboličku vrijednost. Ona također stvara izrazitije kontraste, koji u strukturi djela mogu funkcionirati kao kontrasti na razini sadržaja i idejâ. Ta reducirana skala tonova kod gledaoca uvjetuje bržu orijentaciju unutar film. slike, tako da su crno-bijeli filmovi u načelu dinamičniji od onih u boji: kadrovi su im u prosjeku kraći, montažni ritam i pokreti kamere brži, pa je zbog toga crno-bijeli film uglavnom kraći od filma u boji (→ trajanje filma). Pored toga, crno-bijeli film se pokazao iznimno prikladnim i u rodu dokum. filma, koliko god se to činilo suprotnim njegovoj poetici (čija je osnova u što nepatvorenijoj registraciji zbilje, a ona je ispunjena svim bojama). Naime karakteristično srednje sivilo — približno u sredini između crnoga i bijeloga — najmanje uznemiruje psihološko-fiziološke mehanizme vida i opažanja, pa se stvara dojam odsutnosti stilizacije i autorova komentara, što rezultira prividom objektivnoga, impersonalnog prikaza zbiljskoga svijeta.