OBJEKTIVI

traži dalje ...

OBJEKTIVI, sabirni optički sustav s pomoću kojega se prenosi slika onoga što se nalazi unutar njegova vidnog kuta, odn. upadne svjetlosne zrake iz polja koje se snima prolaze optičkim sustavom, lome se i usmjeravaju prema točci (žarište, fokus) u ležištu vrpce i tu formiraju sliku snimanog prizora. Objektiv se sastoji od jednog ili više optičkih elemenata ih leća od nekoga prozirnog materijala (stakla, kvarca, plastične mase), a najčešće su to optička stakla koja se međusobno razlikuju u odnosu na indeks loma (refrakcije) svjetlosti te jakost raspršivanja (disperzije). U fizikalnom smislu razlikuju se po boji, gustoći, toplotnim svojstvima, kem. stabilnosti i brusivosti. Optička sredstva prema svojim osobinama i različitostima dijele se na više vrsta, od kojih su poznatija: krunska stakla (engl. crown glass), kristalna stakla (engl. flint glass), barijeva krunska stakla, lantanska stakla i dr. Optički elementi ili leće kao sastavnice objektiva mogu imati na svojim dioptrijskim plohama različit oblik zakrivljenosti (sferičnosti) ili mogu imati oblik s jednom zakrivljenom, a drugom ravnom površinom. Kad zrake svjetla prelaze iz jednoga prozirnog sredstva u drugo, one podliježu lomu svjetlosti i obično se mijenja njihov smjer kretanja. Brušene površine optičkih elemenata kao sastavnice objektiva mogu biti sabirne (konvergentne) i rastresne (divergentne), što ovisi o obliku zakrivljenosti na njihovim plohama. Kod sabirnih leća upadne paralelne zrake u izlasku na suprotnoj strani leće skupljaju se u jednoj točki, dok se kod rastresnih leća upadne paralelne zrake rasipaju u izlasku na suprotnoj površini leće. Osnovni oblici sabirnih leća ili leća tanka ruba po obliku jesu: bikonveksna, plankonveksna i konkav-konveksna leća tanka ruba (menisk tanka ruba). Osnovni oblici rastresnih leća ili leća debela ruba su: bikonkavna, plankonkavna i konveks-konkavna leća debela ruba (menisk debela ruba). Jednostavne leće su centrirani sistemi sa 2 dioptrijske plohe.

Suvremeni objektiv sastoji se od stakla i metala. To je optički sustav raznovrsnih leća koje su u njemu slijepljene ili priljubljene. Veličina kuta koji obuhvaća objektiv određuje se žarišnom duljinom. Objektiv proizvodi kružnu sliku, a ona postaje četverokutna, jer je takav format slike u vratašcima kamere. U fotografiji, kinematografiji i tv-tehnici objektivi se prema vidnom kutu dijele na srednje (normalne), širokokutne, uskokutne (teleobjektive) i zoom-objektive koji su složeni mehaničko-optički sustavi s promjenljivim rasponom vidnih kutova. U konstrukciji objektiva nastaju greške slike ili → optičke aberacije svojstvene optičkom sustavu, koje smanjuju kvalitetu slike. Sve postojeće aberacije korigirane su u velikoj mjeri, a njihovo potpuno uklanjanje bilo bi teško izvesti bez mikrokompjutorske tehnologije i precizne mjerne opreme; korigirane su do prihvatljive razine za određene namjene objektiva.

Objektivi se proizvode u nekoliko zemalja; među najpoznatijima su: Panavision, Eastman, Bausch Lomb, Century, Elgeet i Wollensak u SAD; Astro, Schneider, Kilfitt i Zeiss u SR Njemačkoj; Dallmeyer, Ross i Taylor-Hobson u Vel. Britaniji; Canon, Cosmicar, Kowa, Nikon, Promitar, Sun i Komura u Japanu; Foton u SSSR-u; Angenieux, Berthiot i Kinoptik u Francuskoj; Kern u Švicarskoj. U SFRJ se ne proizvode.

Žarišna duljina objektiva je udaljenost od središta (glavne ravnine) objektiva do žarišta, gdje se dobiva najoštrija slika snimanog predmeta. Glavna ravnina je okomita kroz gl. točku leće ili. sustava leća na optičku os; na njenoj ravnini sijeku se pravci svjetlosnih zraka koje ulaze paralelno s osi objektiva u centrirani optički sustav i izlaze u produženju kroz žarišnu ravninu. Gl. ravnina može biti na različitim položajima u objektivu, što ovisi o njegovoj konstrukciji, i različita je kod simetričnoga i kod asimetričnog objektiva.

Žarišna duljina je konstanta objektiva o kojoj ovisi veličina slike; obično je ugravirana na prstenu okvira objektiva (npr. f = 50 mm), i to je njeno najvažnije svojstvo u smislu različitosti objektivâ. Žarišna duljina sabirne tanke leće kao jednoga optičkog elementa mjeri se od optičke sredine leće. Odnos između žarišne duljine i dijagonale formata na koji se snima jest vidni kut objektiva, i prema njemu razlikujemo osnovne grupe objektiva: srednje (normalne), širokokutne i uskokutne (teleobjektive). Ovisno o žarišnoj duljini snimani predmeti djeluju veći ili manji, odn. bliži ili udaljeniji. Ona je također jedan od uzroka koji mijenja dubinsku oštrinu objektiva; što je veća, područje dubinske oštrine je manje i obratno. Općenito, izbor žarišne duljine od velike je važnosti za cjelokupnu fakturu film. slike, utječe na bitna svojstva kadra (perspektivu, brzinu pokreta) i izgled snimljenog prostora (čime se stvaraju njegov ugođaj i smisao).

Zaslon objektiva, također blenda, iris ili dijafragma, određuje količinu svjetlosti s pomoću promjenljivoga kružnog otvora sastavljenog od tankih metalnih listića koji se preklapaju, a ugrađeni su između dioptrijskih ploha objektiva. Zaslon djeluje na rad objektiva na više načina: može proširiti ili suziti otvor ili aperturnu dijafragmu za određivanje količine svjetlosnog snopa koji ulazi u objektiv; određuje dubinu polja u kojem se rasprostire oštrina slike predmeta koji se snima; što je blenda više zatvorena, veća je oštrina dubine polja; jedan je od načina kojim se kontrolira dio aberacija u objektivu — uključuje se u kriterij kvalitete objektiva. Uz ostale uvjete, osvjetljavanje slike ovisi o promjeru zaslona ili otvora objektiva koji je obilježen kao f-broj što pokazuje omjer žarišne duljine i efektivnoga optičkog promjera (f/D) Veliki f-broj znači malo osvjetljavanje slike, i obrnuto. Skala zaslona objektiva obično je ugravirana na prstenu okvira objektiva. Naznake za otvore zaslona obično počinju sa 1/1, što znači da je toliki relativni otvor objektiva; bilježe se u nizu: f 1, f 1,4, f 2,8, f 4, f 5,6, f 8, f 11, f 16, f 22, f 32, pri čemu je svaki broj drugi korijen iz 2, tj. 1,4 puta veći od prethodnog broja. Skala zaslona je takva da, od jednog do drugog pomaka otvora u sužavanju, osvjetljenje slike opada na polovicu prethodne vrijednosti, pa se razina rasvjete podvostručuje. Fotogr. objektiv je uz iste ostale kvalitete vredniji (u situacijama kad nema dovoljno svjetla) što mu je početni f-broj (svjetlosna moć ili jakost) manji. Kod većih f-brojeva (f 16 i više), a istodobno i kraćih žarišnih duljina može doći do pojave ogiba svjetlosti (difrakcije); kad svjetlost pravocrtno tangira zapreku (zaslon objektiva) i ne širi se dalje u pravcu (već malo mijenja svoj prvotni smjer), ogiba se i time ugrožava kvalitetu čistoće slike. Kod manjih f-brojeva ili kod većih otvora objektiva povećavaju se sferna aberacija, koma i astigmatizam (→ optičke aberacije). Zaslon je kalibriran u f- ili T-vrijednostima. Vrijednosti zaslona na f-skali odgovaraju mat. određenju kapaciteta objektiva; to je relativno mjerenje jer nisu uzeti u obzir gubici svjetla u objektivu, ali znatno pomaže u određivanju → dubine polja slike. Vrijednosti na T-skali (engl. transmission stop) kalibrirane su elektroničkim putem, i uzeti su u obzir svi gubici svjetla na dioptrijskim plohama objektiva, kao i refleksije.

Vrste objektiva. Prema vidnom kutu razlikuju se 3 osnovne vrste objektiva: a) srednji ili normalni objektivi; b) širokokutni objektivi; c) uskokutni objektivi ili teleobjektivi. Ostali objektivi svrstavaju se u skupinu posebnih objektiva; najpoznatiji među njima su: a) riblje oko (podvrsta širokokutnika); b) katadioptrićki objektivi (podvrsta uskokutnika); c) zoom-objektivi (promjenljivoga vidnog kuta).

O izboru i upotrebi objektiva ovise bitna svojstva (informacijska, retorička, stilska i dr.) film. djela. U pojedinom filmu najčešće se upotrebljavaju različite vrste objektiva, što stvara složene probleme u vezi s kontinuitetom (u prvom redu fotografskim i montažnim).

Srednji (normalni) objektivi, objektivi čija je žarišna duljina identična dužini dijagonale formata film. vrpce na koju se snima. Kod 35 mm vrpce to je objektiv žarišne duljine 25 mm, a kod 16 mm vrpce 12,5 mm. Slika ostvarena tim objektivom najmanje odstupa od iskustvene predodžbe o karakteristikama čovječjeg viđenja. Odnosi se to na vidni kut (oko 1/5 horizontalnog kruga, odn. 72°), skraćivanja u perspektivi te na odsustvo specifičnih svojstava slike dobivene dr. objektivima. Zbog ovih karakteristika najčešće se koristi u onim vrstama filmova, ili u njihovim pojedinim prizorima, u kojima se želi ostvariti što izraženija iluzija realnosti; međutim, upravo zbog toga pojedini snimatelji izbjegavaju upotrebu tog objektiva, smatrajući ga vizualno neatraktivnim.

Širokokutni objektivi, također širokokutnici, imaju kraće žarišne duljine, a širi vidni kut koji obuhvaćaju. Dijagonala formata na koji se snima duža je od žarišne duljine objektiva. Kratka žarišna duljina omogućuje i veliku dubinsku oštrinu; slika ima veću dubinu polja, široki vidni kut obuhvaća veći dio prvog plana, te predmeti izgledaju veliki u slici kad se usporede s onima na većoj udaljenosti. Primjena širokokutnih objektiva je prikladna za snimanje interijera, gdje je njihov vidni kut od neprocjenljive važnosti, kao i kod snimanja u tijesnim prostorima, a osobito su prikladni za snimanje medu arhitektonskim objektima gdje omogućuju monumentalne vizure. U konstrukciji ovih objektiva zbog širokoga vidnog kuta teško je postići savršenu korekciju objektiva, lišenu svih nedostataka koje nameće zakonitost geom. optike. Teškoće u primjeni širokokutnih objektiva kod film. kamera nastale su zbog kratkog žarišta, koje je u stražnjem dijelu sužavalo prostor između objektiva i ravnine filma, gdje se stvara slika. Isprva, u suženom prostoru kratke žarišne duljine nije bilo mjesta za primjenu rotirajućeg sektora i ogledala refleksnih film. kamera. Bio je potreban širokokutni objektiv čiji bi razmak od objektiva do ravnine filma bio znatno duži od žarišne duljine objektiva. Ovaj je problem riješen upotrebom obrnutoga ili retrofokus-objektiva; naziva se i obrnutim teleobjektivom, budući da je poredak leća kod njega drugačiji. Sastoji se od prednjega negativnog (rasipnog) sklopa leća široko rastavljenog od stražnjega pozitivnog (sabirnog) sklopa leća. Upadne svjetlosne zrake, u početku paralelne s osi objektiva, otklanjaju se pod utjecajem negativnog sklopa leća; kasnije se skupljaju s pomoću stražnjega pozitivnog sklopa leća, pa žarište u takvoj konstrukciji postaje duže. Povećan je razmak između stražnje površine objektiva i žarišne ravnine. Takva konstrukcija osigurava prostor iza objektiva gdje se stavlja rotirajući sektor i ogledalo u film. kameri, kao i prizma za razdvajanje svjetlosnog snopa u 3 osnovne kolor-slike u tv-kameri. Širokokutni retrofokus-objektivi manje vinjetiraju nego objektivi normalne širokokutne konstrukcije i osiguravaju više jednoličnog osvjetljenja u kutovima polja objektiva. Potrebni su vrlo složeni oblici negativnog sklopa objektiva da bi se ispravile aberacije, naročito dis torzija.

Ekstremni širokokutni objektivi zahvaćuju još širi vidni kut (95°) i zato su sve karakteristike širokokutnika kod njega još očitije. Da bi se izbjeglo rušenje vertikalnih linija u slici (inače često korišten vizualni efekt), optička os objektiva mora se usmjeriti pod pravim kutom na okomicu objekta. U objektivu koji je centriran, okomice njegovih leća okomite su na optičku os objektiva, i ako su paralelne s okomicama predmeta koji se snima, širokokutni objektiv koji je tako usmjeren snimit će »ispravno« geom. reprodukciju predmeta u cijelomu svomu vidnom polju. Također, pokreti paralelni s optičkom osi objektiva u snimci znatno su ubrzaniji, a oni okomiti na nju — zbog većeg vidnog kuta — usporeniji. U kinematografiji poznat je ekstremni širokokutni objektiv za 35 mm film. format Tegea F 9,5 mm, f 2,3 proizvodnje Kinoptik (Pariz). Iako u sâmom objektivu ne postoji nedostatak zbog aberacija, postoje ipak neovisni geom. činitelji koji utječu na perspektivu slike, koja onda pod nekim okolnostima gledanja može biti iskrivljena, a funkcionalnost ovisi o prirodi i kontekstu film. djela. Objektivi sa širim vidnim kutom pojavili su se 20-ih godina ovog stoljeća, a imali su žarišne duljine od 25 do 30 mm. Objektiv od 14 mm nazvan brahiskop upotrijebio je A. Gance u filmu Napokon (1927) da bi obuhvatio što šire vidno polje, ali je slika bila izobličena i s lošom definicijom na rubovima. U SAD je u to vrijeme upotrijebljen objektiv od oko 20 mm u filmovima C. Browna. Iz proizvodnje Taylor-Hobsona i dr. proizvođača nastajali su krajem 40-ih godina objektivi od 18 mm, s velikim brojem optičkih elemenata. Da bi se smanjili gubici zbog reflektiranja zraka svjetlosti, 1940. stavljani su antirefleksni slojevi na staklene površine leća koji su smanjivali taj gubitak učinkom interferencije između stakla leće i antirefleksnog sloja. Kod objektiva bez antirefleksnog sloja, svjetlost se gubi unutrašnjom refleksijom prema natrag kod svakog dodira zraka i stakla, a rasipa se i prema naprijed, što je uzrok blještanju, jednom općem blijedosivom preljevu svjetla preko cijele slike. Nakon stavljanja antirefleksnog sloja ova je pojava znatno smanjena i povećana je transmisija svjetla. Nekoliko godina nakon što su se antirefleksni slojevi uobičajili, uveden je sustav kalibriranja objektiva u T-blendama (1948) i f-blendama. Prva veća upotreba antirefleksnih objektiva počinje s filmom Građanin Kane (1941) O. Wellesa, u kojem je snimatelj Gregg Toland upotrebljavao samo objektive od 24 i 28 mm žarišne duljine; postignuta je velika dubinska oštrina od 70 cm do beskonačno s objektivom 24 mm kod f 16. Jedan od prvih filmova u kojem je utjecaj tog remek-djela bio vidljiv jest Malteški sokol (1941) J. Hustona, gdje je upotrijebljen objektiv s još širim vidnim kutom od 21 mm žarišne duljine. Toland je svoje ideje primijenio u filmovima koje je kasnije snimao sa W. Wylerom, Male lisice (1941) i Najbolje godine našeg života (1946), postigavši osobito značajne rezultate upravo sa širokokutnim objektivom. Pod utjecajem upotrebe širokokutnih objektiva u SAD krajem 40-ih godina, i u Evropi se povećava zanimanje za njihovu primjenu. Film H. Kautnera Jabuka je pala (1948) navodno je prvi film u kojem se upotrebljavao 18 mm objektiv. Pedesetih godina pojavljuju se objektivi još većega vidnog kuta za 16 mm kameru: 9,5 mm (1953) i 5,7 mm (1958), koji je obuhvaćao vodoravno vidno polje od 108°; za 35 mm kameru proizveden je 14 mm objektiv (1959). U kinematografiji širokog platna gubi se vizualni efekt jačih širokokutnih objektiva, jer se u njihovoj slici smanjuje vertikalna dimenzija prostora zbog novoga omjera stranica (→ proporcije filmske slike).

Riblje oko, ekstremno širokokutni objektiv koji obuhvaća vidni kut do 180°. Samo linije koje prolaze kroz središte polja objektiva prikazuju se kao ravne, dok su okomite i vodoravne linije prema rubovima polja znatno iskrivljene; krajnje kratka žarišna duljina osigurava veliku dubinsku oštrinu. Da bi se mogao obuhvatiti tako široki kut dioptrijske plohe, prednje leće objektiva jako su zaobljene i ispupčane — nalikuju ribljem oku (odakle i ime). To je objektiv kod kojega je upotrijebljena konstrukcija s retrofokusom (stražnje žarište), da bi se dobilo najveće moguće vidno polje. Slika kod ribljeg oka nije pravokutna, već ima kružni oblik, što joj ograničuje primjenu u kinematografiji. Zbog »bačvastog« iskrivljenja u svojoj kružnoj slici, koja sliči odsjaju u staklenoj kugli, kadar snimljen ribljim okom teško se može montažno spojiti s ostalim kadrovima; stoga se upotrebljava kao poseban efekt. Riblje oko ima nešto veću primjenu u statičnoj fotografiji.

Teleobjektivi, također uskokutni ili dugožarišni objektivi, imaju manji vidni kut i »plitku« dubinsku oštrinu te zgušnjuju prostor (za razliku od širokokutnih). Uski vidni kut zahtijeva veću udaljenost između snimanog objekta i kamere pa se teleobjektiv češće upotrebljava u eksterijerima, kao i za snimanje portretâ. Sustav teleobjektiva sastoji se od prednjih pozitivnih i stražnjih negativnih leća na većem razmaku; te 2 skupine leća omogućuju da se bez većeg razmaka između objektiva i žarišne ravnine postigne velika žarišna duljina objektiva. Što je veća žarišna duljina, to je uži kut gledanja kroz tražilo kamere pa objekt djeluje bliže. Upravo zato, obično su zamagljene oštrine dijelovi prednjih i zadnjih planova u kadru, tako da oštrinom naglašen objekt »pliva« u »plitkom« žarištu slike, čime se u određenim situacijama (i u kontekstu djela) postiže gotovo nestvaran ugođaj, što pruža velike mogućnosti za kreativan izražaj. Također, pokreti u slici koji se odvijaju u smjeru optičke osi, u snimci su (zbog »zgusnutosti« snimljenog prostora) znatno usporeniji; tako, kod objektiva f 500 na 35 mm vrpci, objekt koji se kreće u smjeru kamere (ili se odmiče od nje) ne napreduje kroz prostor, iako je očito da se kreće. Zbog maloga vidnog kuta, pokreti okomiti na optičku os objektiva ubrzani su, često streloviti: dakle, u slici su jedva zamjetljivi. To se odražava i na rad s glumcima, pa i na sâmu glumu u filmu: glumac koji se kreće ili pravi pokrete u tom smjeru, mora ih usporiti da bi njegova radnja bila razaznatljiva.

Jedna od dominantnih ličnosti modernoga film. izraza M. Antonioni upotrebljavao je objektive s dugom žarišnom duljinom (posebno u filmu Crvena pustinja, 1964) kao sredstvo za postizanje zbijene, mjestimično i fantazmagorične atmosfere (veliki dio spomenutog filma snimljen je objektivima f 100 i većima). Osobito je, međutim, svrsishodna upotreba teleobjektiva u dokum. filmovima (posebno u reportažama te filmovima snimljenim metodom → skrivene kamere), za snimanje udaljenih zbivanja.

Katadioptrički objektivi tvore sliku refleksijom i refrakcijom (lomom svjetlosti) u zajedničkom djelovanju sferične zrcalne površine i asferične ispravljačke ploče za korekciju svjetlosnih zraka. Slika nastaje na strani snimanog objekta refleksijom sabirnih svjetlosnih zraka od konkavnog zrcala. To je suprotno nego kod fotogr. objektiva, gdje se slika stvara lomom svjetlosnih zraka kroz prozirna optička sredstva iza optičkog sustava koji se naziva dioptrički. Kad se slika stvara samo reflektiranim zrakama od dioptričkih površina koje djeluju kao zrcala, sustav se zove katoptrički. A u katadioptričkom sustavu svjetlosne zrake reflektiraju se iz konkavnog zrcala i zatim se lome na tankoj asferičnoj staklenoj ispravljačkoj ploči, i sustav je strogo katadioptrički. Uveo ga je Berthard Schmidt 1931 (i sada nosi njegovo ime). U Schmidtovoj astronomskoj kameri upotrebljava se sferično zrcalo umjesto optičkog staklenog sustava, i ima asferičnu ispravljačku ploču ispred zrcala koja je u sredini malo konveksna, a po rubovima malo konkavna (da bi ispravila sfernu aberaciju zrcala). Slika s konkavnog zrcala stvara se u njegovu žarištu na konveksnoj sferičnoj površini žarišne ravnine, u sredini sustava. Kromatska aberacija je neznatna. Svjetlosna jakost je fiksna (ima veliki relativni otvor), jer je cijela površina zrcala ustvari dijafragma sustava. To je objektiv velikih žarišnih duljina. Kasnije su uslijedila poboljšanja sustava koja su ostvarili Gábor, Bouwers i Maksutov, te Linfoot i Hawkins, a sva su u svezi s osnovnom Schmidtovom idejom. Njegova staklena ploča za korekciju zamjenjivana je meniskom, koncentričnim meniskom, akromatiziranim korektorom i dr., koji se danas primjenjuju kod teleskopa, katadioptričkih mikroskopa, fluoroskopa, pojačivača signala u tv-kamerama i dr., u astronomiji, kod voj. izviđanja, u medicini, kao i u mnogim dr. znanostima. Budući da se mora iskoristiti cijeli put svjetlosti, u ovaj se sustav ne može ugraditi zaslon objektiva (dijafragma). Ekspozicija se korigira → filtrima neutralne gustoće, pa zbog toga katadioptrićki objektivi nisu toliko prikladni za upotrebu u kinematografiji.

Zoom - objektiv, također transfokator, optičko-meh. sustav s promjenljivim vidnim kutom, koji se može kontinuirano mijenjati; otkriven je u toku II svj. rata u Njemačkoj. Vidno se polje mijenja prilikom snimanja, bez promjene položaja kamere. Primjena zooma omogućuje kombiniranje velikog raspona vidnih kutova (npr. objektiv žarišne duljine 25-250 mm) u jedinstvenomu optičkom sustavu gdje se optičko-mehanički neprestano prilagođuju jedna ili više skupina optičkih elemenata. U konstrukciji zoom-objektiva zajedno djeluju 2 sastavnice: teleskopska zoom-jedinica i, iza nje, primarni objektiv (s nepromjenljivim žarištem). Optički princip zoom-objektiva sadržan je u međusobnomu reguliranom pomicanju optičkih elemenata teleskopske jedinice po optičkoj osi, u odnosu na nepomičan optički sklop ili primarni objektiv ispred žarišne ravnine. Svjetlosni zraci slike predmeta lome se preko središnjih pomičnih optičkih sklopova teleskopske jedinice. Ulaze u nepomični primarni objektiv, donoseći već užu ili širu sliku predmeta koja se lomi kroz njegovu nepromjenljivu žarišnu duljinu i stiže do žarišne ravnine cijelog sustava, gdje se stvara realna slika predmeta. Svi elementi i pokreti u cjelokupnom sustavu objektiva proračunati su i izvedeni s takvom preciznošću da za vrijeme pomicanja pokretnih jedinica optičkog sustava ostanu nepromijenjene vrijednosti dijafragme i žarišta, a mijenja se samo vidni kut objektiva. Mijenjajući na taj način vidno polje iz svoje statičke točke, zoomom se postiže efekt koji je poznat kao optičko primicanje i odmicanje, te se stvara privid da se prizor, cjelokupna fiz. realnost, kreće prema kameri ili se udaljuje od nje. Problemi oko oštrine, koji su nastajali u toku konstrukcija zoom-objektiva za film. kamere, rješavali su se na više načina, pa su tako nastajali i različiti oblici djelovanja između optičkih elemenata u konstrukciji, poznati kao optička i mehanička kompenzacija. Kod optičke kompenzacije skupine leća su učvršćene i pokreću se unutar svojih konstrukcija skladno jedne prema drugima na određenoj udaljenosti. Uvijek je svaka skupina koja se kreće učvršćena na posebnom nosaču, a sve su priključene na zajednički nosač koji ih prema potrebi pomiče u 2 smjera radi približavanja ili udaljavanja prizora putem cjelokupne konstrukcije zooma.

U početku, zoom se upotrebljavao ponajviše u dokum. filmovima reportažnog tipa te u sl. tv-programima, jer je omogućavao kontinuirano prenošenje pažnje s jednog mjesta prizora na drugo. U igr. filmu počeo se koristiti kasnije; spočitavala mu se neprirodnost (jer se cjelokupna zbilja primiče ili odmiče od promatračâ), dakle i izrazita stilizacijska komponenta. Njegova upotreba se rasprostranjuje brisanjem granica između dokum. i igr. filma oko 1960, a potom i u izrazito igr. projektima (podjednako u spektaklima i realist. projektima).

Set objektiva kinemat. kamere sastoji se od objektiva različitih žarišnih duljina, kao i zoom-objektiva, koji svojom konstrukcijom pokrivaju cijeli niz vidnih kutova. Tako, set objektiva za 35 mm kameru najčešće ima žarišne duljine: 16, 20, 25, 35, 50, 85, 100, 150mm, te zoom 20-120 i zoom 25-250 mm. Anamorfotski objektivi tipa Panavision (za tehnike širokog platna), za omjer okvira slike 1:2,25 žarišne duljine 30, 35, 40, 50, 75, 100, 150, 180, 800 i 1000 mm. Svaki proizvođač, ovisno o konstrukciji i namjeni kamere, preporučuje svoj set objektiva.

Hypergonar, naziv za dodatak objektivu — anamorfotski optički sustav cilindrične leće koja se stavlja ispred normalnog sustava objektiva kod snimanja i projekcije filmova kako bi se izmijenio odnos vertikalnih i horizontalnih stranica film. formata u korist horizontalnih (→ proporcije filmske slike). Razvio ga je franc. fizičar Henri Chrétien 1925-30, a predstavljen je javnosti kao izložak na međunar. izložbi u Parizu 1937. U profesionalnoj kinematografiji postupak s upotrebom anamorfotskih objektiva primijenjen je 1953, kad je am. kompanija 20th Century-Fox počela primjenjivati cinemascope. Varijante prvobitna Chrétienovog sustava opisanoga kao hypergonar i kasnije upotrijebljenoga u cinemascopeu, mnogo su se primjenjivale kod snimanja, projiciranja, kao i kopiranja filmova kod nekih tipova širokog ekrana. U tomu anamorfotskomu optičkom sustavu konkavna cilindrična leća, kojoj je zaobljena os okomita, ima ulogu dodatka za širokokutno snimanje samo u vodoravnoj dimenziji. Ova kombinacija ima efektivno kraću žarišnu duljinu vodoravno nego okomito, pa je dobivena slika nekog predmeta kraća u širini, ali ne i u visini. Sl. konkavno-cilindrična leća ispred objektiva za projekciju dekomprimira sliku na ekranu u njene normalne proporcije, geometrijski identične originalnom prizoru. Prvobitno projicirana slika u cinemascopeu imala je omjer stranica 1:2,55. Nakon teh. promjenâ radi zv. zapisa, danas omjer projicirane slike u anamorfotskim sustavima iznosi 1:2,35, što je postala stand. mjera. Anamorfotski sustavi za projekciju koji upotrebljavaju 35 mm vrpcu, standardizirani su na bočno-vodoravno povećanje koje je 2 puta veće od okomitog povećanja, pa je slika na pozitiv-kopiji na isto takav način komprimirana. Tako geom. oblik kvadrata na filmu izgleda kao okomiti pravokutnik koji je dvaput viši nego širi, dok će kružnica biti okomita elipsa kojoj je os dvaput duža od vodoravne osi. Snimke ovakva izgleda mogu se dobiti na razne načine, ali najtipičniji je da se pri izvornom snimanju upotrebljava normalni sustav objektiva s prikladnim anamorfotskim dodacima. Većina postupaka koji su slijedili nakon cinemascopea pomalo su nestajali, a anamorfotski filmovi najviše su se snimali u cinemascopeu ili u panavisionu.

Povijest. Već u astronomiji Babilona naslućuje se optička spoznaja da se svjetlost širi pravocrtno. Na temelju tog saznanja Grci stvaraju prve koncepte i principe geom. optike: Euklid, Arhimed, Ptolemej i Heron (od <— 300. do 200. god.). Tradiciju istraživanja u optici nastavili su i Arapi (npr. Alhazen na prijelazu u XI st.). Prva leća, upotrijebljena 1551. u Cardanovoj → cameri obscuri, bila je bikonveksnog oblika i napravljena od krunskog stakla (kalcij-kalij-silikatno staklo); slika se prikazivala na mramornoj ploči i nije bilo nikakvih pokušaja da se isprave razne → optičke aberacije. Renesansa je na području optike ostvarila napredak — otkriveni su dalekozor i mikroskop. Važnost optičkih istraživanja vidljiva je i iz činjenice da se njima u razdoblju od XVII do XX st. posvetio iznimno velik broj znanstvenika — od fizičarâ do filozofâ (npr. Marko Antonije de Dominis, Galileo Galilei, Willebrord Snell van Royen, René Descartes, Pierre Fermat, Francesco Maria Grimaldi, Christiaan Huygens, Isaac Newton, Thomas Young, Joseph von Fraunhofer, Augustin-Jean Fresnel, Armand H. L. Fizeau, James C. Maxwell, Max Planck, Albert Einstein i mnogi dr.). Objektiv je konstruiran 1812, kad je engl. znanstvenik William H. Wollaston uočio jedan od najvažnijih principa konstrukcije objektiva — da se neke aberacije mogu kontrolirati zaslonom (blendom) prikladno smještenim u odnosu na leću. Wollastonov menisk registrirao je fine detalje kod f 16 u polju do 50°, i nije imao ispravljenu kromatsku aberaciju. Akromatizirani menisk uveo je Charles-Louis Chevalier 1829, u kojem se kombinira pozitivna sabirna leća od krunskog stakla sa slabijim negativnim rasipnim člankom od kristalnog stakla. Nastajanje (i razvoj) fotografije 1840-60. uvelike je pridonijelo sve intenzivnijim istraživanjima i unapređivanju objektiva. Prednosti svjetlosno jačeg objektiva s većim relativnim otvorom bile su tada sve prisutnije, i dalji razvoj imao je za cilj takav objektiv, kao i poboljšanu izoštrenost u širemu vidnom kutu. Shvativši potrebu za svjetlosno jačim objektivima, madž. matematičar Josef Max Petzval je odstupio od tradic. objektiva onog vremena; u njegovoj konstrukciji (1840) sastavljene su 2 dublete s istim promjerom, simetrično oko središnjeg zaslona, tj. zaslon je montiran na pola puta između njih; tako je bio povećan otvor objektiva na f 3,5 za upotrebu kod nedovoljno osjetljivih dagerotipskih ploča onog vremena. Međutim, aberacije su bile tolike da je Petzval morao rastaviti 2 elementa u stražnjemu sastavnom dijelu i posebno ih svinuti kako bi ispravio sfernu aberaciju i komu. Objektiv je tada imao dobru korekciju sferne i kromatske aberacije kao i kome, ali i znatni astigmatizam i zakrivljenje polja; imao je veliki relativni otvor, ali malo vidno polje, pa se pokazao kao vrlo prikladan za snimanje portretâ.

Mnogo kasnije — prilagođen na veći relativni otvor — upotrijebljen je za projekcijske objektive u kinematografiji. Prvi akromatski objektiv Globe simetričnog tipa pojavio se 1862 (konstruirali su ga Harrison i Schnitzer); obuhvaćao je vidno polje od 92° kod f 17,5. Poznatiji objektivi simetričnog tipa bili su Rapid Rectilinear koji su se pojavili 1866, a uveli su ih Steinheil u Njemačkoj i Dallmeyer u Vel. Britaniji. Kasnije je taj model objektiva imao relativni otvor f 8, s ograničenim vidnim poljem od 40°, opsežno zakrivljenim čak i kod takvog kuta. U ranom razdoblju anastigmatskih optičkih elemenata konstruktorima objektiva bio je otežan rad zbog ograničenja što su ih pružala tada raspoloživa optička stakla. Za potrebnu akromatičnost i plosnatost polja trebala su stakla kod kojih bi visoki indeks refrakcije bio povezan s niskom disperzijom. U Njemačkoj su Abbe i Schott 1888. proizveli postojana stakla s odgovarajućim svojstvima, a uskoro zatim je Schroeder objavio nacrt za Ross Concentric; bio je to prvi anastigmatski objektiv u dozvoljenoj mjeri bez astigmatizma, a sastojao se od 2 akromatska para leća od novoga barijevoga krunskog stakla s visokim indeksom loma svjetlosti i novoga kristalnog stakla s niskim indeksom. Sljedeći temeljni napredak ostvaren je uvođenjem tipa objektiva Goerz Hypergon 1900, koji se sastojao od 2 meniskne leće jednake jačine simetrično postavljene s jedne i druge strane blende. Hypergon je prvi širokokutni objektiv sa zahvatom polja od 135°; smanjivao je iskrivljenje i komu, dok su mu sferna i kromatska aberacija bile neispravljene; dobro je registrirao detalje kod relativnog otvora f 30. Poteškoće kod maloga relativnog otvora svladane su uvođenjem objektiva Protar koji je konstruirao matematičar i optičar Rudolf Paul u tvrtki Zeiss. Surađujući s Abbeom, konstruirao je prvi Zeissov anastigmat proizveden od novoga optičkog stakla Jena. Novim akromatom ispravljen je astigmatizam, a objektiv je snimao sa f 7,5. Dalja poboljšanja uvedena su u dvostrukom Protaru: stara i nova akromatska leća su slijepljene i tako u paru korištene s obje strane blende; bio je to objektiv sastavljen od 2 bloka po 4 leće s ugrađenom dijafragmom između njih. Emil von Hoegh, njem. optički konstruktor, preračunao je jedan od važnijih suvremenih optičkih sustava, poznati simetrični dupli anastigmat Dagor, koji je proizvela firma C. P. Goerz A. G. iz Berlina. Simetrični oblik konstrukcije zadržan je u to vrijeme da bi se smanjila koma i distorzija. Relativno plosnato polje omogućilo je obuhvaćanje širokih vidnih kutova, ali je preostala sferna aberacija još ograničavala upotrebljivi otvor blende. Veliki napredak u konstrukciji objektiva učinio je Harold Dennis Taylor, engl. optički konstruktor i proizvođač optičkih instrumenata; konstruirao je i patentirao Cookov triplet-objektiv (1893), koji je postao vrlo popularan zbog jednostavne konstrukcije i kvalitetne izvedbe, te otkrio da se sustav može akromatizirati kao cjelina. Taj objektiv imao je konstrukciju koja se mogla mijenjati iz simetričnoga u asimetrični oblik. Najsuvremeniji anastigmatski objektivi razvili su se iz ove konstrukcije, a upotrijebljen je simetrični oblik s boljom korekcijom polja. Poznati objektiv Zeiss Tessar izveden je iz Taylorova tripleta, a uveo ga je Paul 1902. Film. industrija u fazi nastajanja i oni koji su

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

OBJEKTIVI. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/3808>.